Puno je naših pretkinja kojima trebamo zahvaliti za prava koja danas imamo, koje su pokazale kako žene mogu što god žele, a što nemamo često prilike vidjeti.
Da li je ljubav prema sebi isto što i sebičnost ili su one u suprotnosti? Štaviše, da li je sebičnost modernog čoveka zaista briga za sebe kao pojedinca sa svim njegovim intelektualnim, emocionalnim i čulnim mogućnostima? Zar „on“ nije postao privezak svoje društveno – ekonomske uloge? Da li je njegova sebičnost isto što i ljubav prema sebi ili je izaziva baš njeno odsustvo?
Pročitao sam novi plan privatizacije za Grčku. Objavio ga je Helenski fond za upravljanje državnom imovinom, organ pod kontrolom evropskih institucija, nadležan za rasprodaju “vredne grčke imovine” u iznosu od oko 50 milijardi evra.
“ ... u našoj su moći naše misli, naše djelovanje, naša priželjkivanja i nesklonosti, ukratko, sve što dolazi iz nas samih. U našoj vlasti nisu naše tijelo, imetak, ugled, naš položaj u svijetu, jednom riječju, sve što ne dolazi od nas samih.
U Sloveniji je svojevrsnu avangardu među nesigurnim oblicima rada dugi niz godina predstavljao studentski rad. Iako je to područje bolje regulirano unazad dvije godine, specifični obrasci radnih odnosa su se proširili na gotovo cijelo tržište rada. Njihovo širenje predstavlja dvostruki problem pri pokušajima organiziranja radnika: ideološkom ofenzivom vladajućih insceniraju se sukobi među različitim segmentima radničke klase, dok sindikati, ograničeni horizontom uskih interesa, ne pronalaze mehanizme zaštite radnika zaposlenih u nesigurnim radnim odnosima.
Biti izbjeglica, nisu samo ove strahote koje gledamo sada. Preplašeni, jadni, umorni, izbezumljeni ljudi, koji su ko zna kako i kojim putevima krenuli u neizvjesnost tražeći sigurnost, mir i neki bolji život. Jer kada sve to prođe, dođe nostalgija i posljednja slika napušetenog, nekada i potpuno razrušenog Doma. Onoga trenutka kada postanete izbjeglica vi to ostajete do kraja života, “raščerečeni” između dva svijeta, između racionalnog i neodsanjanog sna.
