Proživljeno nasilje može biti nevidljivo čak i onoj/onome kojem se dogodilo. Čak i kad one/i koji su proživjele/i nasilje progovore o tome mogu se osjećati kao da to čine na krivi način. Prebacuju same/i sebi da su trebale/i biti hrabrije/i, više opraštati i više voljeti dok su se pokušavale/i zaštititi.
S obzirom na to da ovaj sindrom najviše pogađa mlade ljude, kod kojih je najrasprostranjenija upotreba društvenih mreža, potrebno je dodatno i detaljnije ispitati uslove pod kojima dolazi do razvoja FOMO, koji sve faktori deluju na pogoršanje simptoma ovog sindroma, kao i mogućnosti za tretman istog.
Najveći zločinci su, smatra Arendt, oni koji ne misle, koji se ne suočavaju sa samima sobom, koji zaboravljaju. Višestruko smo ovisni o svojem ja i kada prestanemo razgovarati sami sa sobom tada i žalost i tuga i zadovoljstvo i radost i sve druge emocije postaju nepodnošljive, nijeme i neartikulirane.
Nadležne inspekcije nikada nisu kontrolisale rad bilo koje verske zajednice. Zato nije poznato ni koliko crkve izmiruju one obaveze kojih po zakonu nisu oslobođeni – poreza na imovinu koja ne služi ispovedanju vere (zgrade, šume, zemljište...) ili PDV-a na prodaju stvari koji nemaju bogoslužbeni karakter, na primer crkvenih kalendara, privezaka i sličnih suvenira.
Bijeljinska šećerana jedina je tvornica za obradu šećera u Bosni i Hercegovini, a njezina je nedavna povijest još jedna tipična tranzicijska priča. Tvornica je privatizirana prije pet godina, a prije toga uopće nije radila prethodnih 18 godina.
Žene se nalaze pod konstantnim pritiskom da potisnu svoje emocionalne živote, da se izvinjavaju zbog suza, da potiskuju bes i da se plaše da će biti proglašene histeričnim. Realno, medicinska istorija nikada nije bila ‘’ljubazna’’ prema ženama pa su mnogi simptomi kao umor, glavobolja, nedostatak libida, kod žena u devetnaestom veku dijagnostikovane kao histerija.
“Mi smo more krvi prolili za Bratstvo i Jedinstvo naših naroda. E nećemo nikome dozvoliti da nam dira ili da nam ruje iznutra, da se ruši to Bratstvo i Jedinstvo.”
Fenomen disleksije kao razvijenog poremećaja sticanja školskih vještina čitanja, pisanja, ovladavanja gramatičkim pravilima u svijetu je istražen, te danas postoji i medicinska magnetna rezonanca koja još kod bebe prepoznaje genetske uslove za njen razvoj, dok zvanični pokazatelji evropskih istraživača ukazuju na to da se u prosjeku u svakom razredu nalaze dva-tri prvačića sa disleksijom.
Čovek čeka da ne bi morao više ništa i nikoga da čeka, da ne mora da stane i da se zagleda u bezličnu tamu, nema više praga i predsoblja i tamnice i zurenja, ne mora svakih pet minuta pogledati sat tamo gde se ništa ne događa, a neće se ni dogoditi.
