Pišući prije deset-petnaest godina o Mihailu Bulgakovu (u eseju Pontius Pilatus, naš suvremenik), Dževad Karahasan je želio iznijeti neporeciv dokaz da je tvorac Majstora i Margarite po svojoj prirodi bio teatarski čovjek.
Europa prvo mora pokazati svoje pravo lice, otkriti se kao ultramoderan, tehnološki napredan logor u kojem ljubomorno drži zatočene sve ideje zbog kojih je Zapad nekad značio obećanje boljeg života, u kojem drži zatočene svoje paranoične i izluđene građane, samotne i pokorene zabludama o vlastitoj superiornosti
Otkad je krajem siječnja Grčka dobila novu vladu, a posebice u zadnjih nekoliko mjeseci političke krize koja potresa čitavu Europu, sigurno ste zamjetili hiperinflaciju novinskih članaka o tome kako trenutna situacija u Grčkoj nalikuje klasičnoj grčkoj tragediji.
Zato što dolazi jesen. Zato što nisam raspoložen za krvoproliće. Zato što ne želim uspostaviti bilo kakvu diktaturu. Zato što je bolje igrati se sa psom nego stvarati nove zablude. Zato što previše volim život makar i u ovakvom svijetu. Zato što znam da svijet treba biti bolji, ali ne želim poduzeti baš ništa u vezi toga.
Google odavno stavlja stranice s Wikipedije na sam vrh skoro svake pretrage, kako na engleskom, tako i na hrvatskom jeziku, i zato je jako bitno što na tim stranicama piše.
Nema dana da ne pomislim da bi zbog neke izjave, događaja, napisa u novinama ili nekog političkog skandala trebalo sesti za kompjuter i napisati koju reč. Ali dani se ipak nižu kao da su prazni. Ono nad čime sam se uhvatila za glavu danas, briše se već sutra zbog neke druge teške svinjarije.
Juče sam bio kod Starog hrasta. Bio sam dio dešavanja, jedan od šetača. Juče je bio rođendan Marijana Beneša. Objesio sam malu boksersku rukavicu na Stari hrast, Benešu u čast. Eto, sjetio sam se Marijana.
