"Zbog pomanjkanja velikih socijalističkih pokreta ili socijalističkih stranaka koje – za razliku od realno postojećih europskih „socijalističkih" stranaka – vjeruju u podruštvljenje sredstva za proizvodnju, socijalizam je ostao tek ideja. Skoro da je riječ o nečijoj subjektivnoj preferenciji koja u konačnici može imati malo posljedica na društvenu stvarnost. Mislim da ključ njegove ponovne invencije leži u onome zbog čega je bio privlačan u prošlosti: sposobnosti prepoznavanja nezadovoljenih i neodgodivih želja koje kapitalizam nije u stanju zadovoljiti, te potom organiziranje društva oko tih želja."
Mnogo je puta rečeno da je čovjek “životinja s navikama” i u tome ima istine. Čovjek ima mnogo “gospodara” koji se brinu o tome da ga nauče određenim navikama koje mu daju osjećaj sigurnosti unutar skupine. Ti se isti “gospodari” brinu i o tome da razviju strah od gubitka tih istih navika, barem dok to odgovara namjerama spomenutih “poučavatelja”.
Francuski pisac, naklonjen anarhizmu, napisao je 1890-ih godina da „anarhizam ima široka pleća, kao list papira podnosi sve” — uključujući, primijetio je, i one koji postupaju tako da ni „smrtni neprijatelj anarhizma ne bi učinio bolje”. Raznorodna je anarhistička misao i raznoliko je anarhističko djelovanje.
Nikada mi nije bio problem shvatiti i podržati želju i potrebu da potomci oplaču i obilježe smrt nekadašnjih nacističkih ili domobranskih, ustaških ili četničkih vojnika ili političkih i intelektualnih kolaboracionista, domaćih fašista i nacista. No, jedno je obilježiti te pogibije ili ubistva bez suda, a sasvim druga stvar je na njihovim kostima pokušavati opravdati i relativizovati zločine ili podršku koju su davali nacistima.
Nemačka reč za nauku, Wissenschaft, dolazi od reči Wissen, znanje. S pojmom znanja, kad se primeni na svet, odmah proističe pitanje: koliko čovek može znati? Pothvat nauke kaže, i misao koja se u njoj nalazi glasi: čovek može sve znati. On to može, jer to hoće.
Nostalgija je ono čime se boriš protiv atemporalnosti trenutka, melanholija je ono čime se braniš od lažnog entuzijazma lažnog progresa marširajućih trenutaka.
Aboridžini su domorodački narod australijskog kontinenta, i smatra se da je njihova kultura najstarija svetska kultura koja se u kontinuitetu održala do današnjih dana.
Zato ljudima ne preostaje ništa drugo nego da preuzmu stvar u svoje ruke, ne bi li proširili i zaštitili oblast slobodnog delovanja. Takve promene ne bi morale da budu dramatične, ali bi morale biti suštinske - naime, mnoge postojeće institucije jednostavno se ne mogu preurediti, a ukupan učinak sistema, kao celine, naprosto je katastrofalan.
