Vrijednosti koje se promoviraju kroz zvanične politike u BiH uspjele su odgojiti skupinu samoproklamiranih neonacista koji su se spremni organizirati kako bi napadali one točke za koje im se čini da se njima kreću balije, Jugoslaveni, Srbi, pederi
Najčudnija stvar u vezi sa aero-pokalipsom je njena brza normalizacija: kada više nisu mogle da poriču problem, vlasti su ustanovile procedure koje će ljudima omogućiti da nekako nastave sa svakodnevnim životom, kao da je strašni smog samo još jedna nova životna činjenica: u danima kada je vazduh posebno loš što manje izlazite iz kuće, a ako baš morate stavite masku.
Ljudi imaju romantičnu viziju frilensera kao novinara koji je sigurnost redovnih primanja zamenio za slobodu da pokriva priče kojima je fasciniran. Međutim, mi uopšte nismo slobodni: upravo je suprotno. Istina je da jedinu priliku za posao imam u Siriji, gde niko drugi neće da ostane. I, da budem precizna, nije u pitanju ni Alep, nego prva linija. Sve to zato jer urednici u Italiji traže samo krv i pucnjavu.
Prošlost mu se ne vraća, sve se, naprotiv, briše. Ko je on? Neko – možda. Već je izgubio ime, izgubio je misli. Postoji samo sadašnjost, ali ne i ono sada, trenutak.
Tranzicioni optimizam prema reformi obrazovanja pokazao se nerealnim. Uprkos prognozama liberalnih teoretičara i obećanjima političara, dostupnost obrazovanja i šanse za zaposlenje nisu postale bolje.
Stotine novih izbeglica među kojima ima i dece svakodnevno ulaze u Srbiju, uprkos niskim temperaturama i vestima o nasilju, kaže se u apelu Evropskoj uniji organizacije Spasimo decu. Sporazum između EU i Turske je zaustavio priliv ljudi čamcima, ali su se mnogi od njih odlučili na još opasnije putovanje preko Balkana, gde su izloženi surovim vremenskim uslovima, napadima pasa lutalica i nasilničkom ponašanju policije i krijumčara ljudi.
Uostalom, zeničke scene mučenja i ubijanja najboljeg čovjekovog prijatelja mogu se dovesti u vezu sa dugogodišnjim medijskim odnosom prema psima, jer u potrazi za senzacijom, od pasa smo napravili huligane žedne krvi ili laku metu za svakovrsne pristalice represivne politike. Sve do sadista koji su preuzeli stvar u svoje krvave ruke.
‘Nismo imali pilota, ni muškaraca ni žena, a znala sam da rasa treba predstavnika. Odlučila sam da je moja dužnost da riskiram svoj život i naučim letjeti’, rekla je 1921. godine Bessie Coleman, prva afroamerička pilotkinja.
Većina ljudi zna da socijalistkinje i socijalisti stavljaju radničku klasu u središte svoje političke vizije. Ali zašto? Kada postavim ovo pitanje studentima i studentkinjama ili aktivističkim grupama, dobijem čitavu paletu odgovora, ali najčešći odgovor je moralni – socijalisti i socijalistkinje misle da radnici i radnice najviše pate u kapitalizmu i zato njihov loš položaj predstavlja najvažniji problem na koji se treba fokusirati.
