Ono što je Ivica Todorić prije neki dan uistinu „svojim potpisom predao hrvatskoj državi“ je dug od blizu 50 milijardi kuna, koji će ruskim i ostalim bankarima strpljivo i samoprijegorno vraćati solidarna zajednica što se vodi pod šifrom „hrvatski narod“.
Neefikasnost kapitalizma, njegova nesposobnost da odgovori izazovima koje je sam generisao, više nije tabu. Čak ni u Americi, gde je krupni kapital sa svojom propagandnom mašinerijom uzdigao privatizaciju, ukrupnjavanje i deregulaciju na nivo biblijskih zapovesti, kapitalizam više nije vrednost po sebi.
Portal Narod.hr u vlasništvu udruge U ime obitelji kojom predsjeda desnoklerikalna aktivistkinja Željka Markić često se bavi drugim medijima u Hrvatskoj i svijetu, optužujući ih za razne nepodopštine. Zanimljivo je da pritom oni sami nemaju problema s time što su objavili i objavljuju niz tekstova i izjava Mladena Pavkovića, čovjeka koji je nepravomoćno osuđen za bludne radnje nad jednom tinejdžericom.
Javnost zapadnih zemalja, suočena s novonastalom situacijom u kojoj imigranti svakodnevno čekaju pred radnim pogonima da netko dobije otkaz kako bi oni mogli dobiti šansu da za još manju nadnicu rade više, brže i bolje, u pravilu reagira na tri načina: jedni smatraju da na slobodnom tržištu svi imaju jednake šanse i da je osoba koja traži posao dobar primjer integracije stranaca. Drugi su uvjereni da im ti ljudi otimaju posao i ugrožavaju egzistenciju te da se treba zaštiti od svih koji su došli, a novima zabraniti ulazak u zemlju. Tek će manji broj ljudi razumjeti nepravdu i zapitati se tko se brine o tim ljudima, tko može braniti njihova ljudska i radna prava. I tu dolazimo do pravog pitanja: kako zaštiti te ljude od potpunog izrabljivanja?
Osobine koje su u tebi sjedinjene delom su osobine stoke, delom zveri, delom đavolje, a delom anđeoske. Dakle, koje od ovih bića si ti? Koje od njih je tvoja istinska suština, a koja su ti strana i samo pozajmljena?
Trideset hiljada ljudi na ulicama u medijima dobiju živopisnu fotografiju i kratki opis događaja. Zato pobune i revolucije uvek iznenade elite i njihove medije. „Kada ljudi odluče da žive“, napisao je tuniski pesnik Abu al-Kasim al-Šabi, „spadaju lanci neslobode“.
Priroda je ljude stvorila jednakim u pogledu telesnih i duhovnih sposobnosti, tako da, iako ponekad može da se naiđe na nekog čoveka koji je telesno očigledno jači ili je življeg duha od drugih, ipak, kad se sve zajedno uzme u račun, razlika između čoveka i čoveka nije tako velika da bi jedan čovek na osnovu te razlike mogao za sebe da zahteva ma kakvu korist na koju neki drugi ne bi mogao pretendovati isto tako kao i onaj prvi.
Radnička klasa nije nalik ni jednoj drugoj društvenoj grupi unutar ne-kapitalističkog dijela modernog društva. Koliko god da je osiromašena, podjarmljena i razjedinjena ona je zlatna koka. Ona je izvor profita, zato što bez radnika/ca koji/e svaki dan dolaze na posao i stvaraju profit poslodavcu, princip maksimizacije profita ne može biti proveden. Ono je mrtvo slovo na papiru. Radnici/e stoga imaju mogućnost to iskoristiti: oni drže ključ stvaranja profita koji pokreće cijeli sustav. Kapitalisti imaju moć nad njima ali ako se oni/e odbiju pokoriti njihovim zapovijedima, kapitalisti ostaju s praznom vrećom- bez profita.
