Ljudski život je vječna putanja u krug iz kojeg čovjek do danas ništa dovoljno ne nauči. Svaki ljudski život neumitno okončava smrću, svaku smrt oplakuju najmiliji umrloga, iza svakog umrlog ostaje vrijednost životnog djela njegovog prekinutog života.
Mark Raport sa Univerziteta u Floridi bavio se utvrđivanjem benefita motoričke aktivnosti kod dece sa poremećajima u učenju i pažnji, ali je izričit u tome da fidžet spineri teško da mogu biti od pomoći deci. On navodi da igra sa njima ne podrazumeva krupnu motoriku koja dokazano pozitivno utiče na aktivnost mozga. Međutim, cela pomama oko “fidžet spinera“ korisna je u smislu da je “aktivirala“ temu pažnje i poremećaja pažnje, kao i načina da se deci pomogne da usmere pažnju.
Gabriel Resources navodi da su tokom dvadeset godina uložili 700 milijuna američkih dolara u rudarske projekte u Rumunjskoj od kojih je država odustala 2014. godine radi “pritiska grupa za zaštitu okoliša”. Posljedica toga, tvrde u korporaciji, su otpuštanja 70 posto radnika zaposlenih u toj zemlji. Međutim, pored banalizacije ekološke štete, iz Gabriel Resourcesa nisu precizirali koliko je tih sredstava otišlo na “podmazivanje” službenika i političara kako bi uopće dobili koncesije.
Ono što je doista teško prihvatiti (barem za zapadnjake) jest da smo dobili ulogu pasivnog promatrača koji samo može sjediti i gledati koja će mu biti sudbina. Da bi izbjegli takvu situaciju, skloni smo se luđački opsesivno uključiti u razne aktivnosti, reciklirati stari papir, kupovati organsku hranu, bilo što, samo da bismo bili sigurni da nešto radimo, dajemo svoj doprinos – poput nogometnog fana koji navija za svoj tim pred svojim TV-om, vičući i skačući kao će to nekako utjecati na ishod utakmice.
Prošle je zime u Italiji (Torino) sudac oslobodio 46-godišnjeg muškarca optuženog za seksualno zlostavljanje kolegice. Njegovo obrazloženje za odbacivanje optužbi jest to da žrtva na napad nije reagirala dovoljno odrješito. Rekla je "stani" i "dosta", ali nije vrištala.
Ukoliko živite u priobalnom pojasu Lijepe naše, odgovor na pitanje za koga gradimo grad, prilično je jednostavan. Naime, ovdje je većina investicijske moći, bilo da je riječ o privatnom kapitalu ili javnim sredstvima pristiglim od raznih općina i gradova, uperena samo u jedan cilj – zadovoljenje jedne određene, specifične skupine ljudi. Grad se tako gradi, mogli bismo reći, isključivo za turiste.
Ljudi širom sveta upadaju u dugove i ostaju bez domova zbog neoliberalnih stambenih politika. Katastrofa solitera Grenfel pokazuje da se cena takve regulacije stanovanja plaća životom.
