Kako se svakodnevnica ubrzava, sve manje vremena preostaje za samostalno pripremanje hrane i ljudi su sve češće primorani da svoju ishranu zasnivaju na procesuiranim namirnicama koje kupuju u obližnjim restoranima ili kioscima brze hrane.
Neprestano smo bombardirani različitim savjetima i uputama kako što efikasnije organizirati životne planove i tempirati očekivanja. Također, nismo lišeni ni prijekora ako te savjete i upute ne slijedimo i prepuštamo se nedostojnim životnim praksama. Ono što u cijelom tom razgranatom žanru savjeta, uputa i prijekora tvrdoglavo izostaje jest činjenica da su planovi i očekivanja presudno određeni klasnim položajem.
Zadnjih mesec dana, nas, zalutalu žensku janjad u Srbiji, jedan doktor opšte prakse uči kako da budemo prave žene. Njegova prva lekcija se odnosi na to da je muškarac uvek u pravu, i ako nas taj muškarac ubije, zajedno sa zajedničkim detetom, pošto nas je, zajedno sa tim detetom koje je sopstvenim rukama zadavio, godinama maltretirao i prebijao, same smo krive.
Zamislite kako funkcionira samovažnost: ni jedni ni drugi ništa od toga neće sami napraviti. Sve će to učiniti netko drugi, njima nepoznat, nebitan, zanemariv. A rulja na svaki njihov mig pohrli u svoju smrt, zdušno urla na bojnom polju s kopljem i mačem u rukama, sije mržnju prema onima s druge strane livade, koji su jednako tako pohrlili za kralja, za predsjednika, za državu, za boga.
Sa medijskih portala svakodnevno nas bombarduju šokantnim naslovima, ali klik na njih obično vodi na potpuno nebitne vesti. Analitičari prognoziraju da će ih, zbog kratkog zadržavanja posetilaca na takvim sajtovima, oglašivači sve više zaobilaziti, kao i da ćemo vremenom potpuno oguglati na ovakve medijske mamce. Dok se to ne desi, pomoć u borbi za kvalitetne informacije nudiće nam sajtovi i fejsbuk stranice koje prepričavaju sadržinu ovakvih vesti.
Toksična muževnost. Potražite taj izraz na internetu – on se odnosi na verziju muškosti zasnovanu na stoicizmu, dominaciji nad drugima, seksualnoj agresiji, nasilju i mizoginiji – i pojaviće vam se više od 500.000 rezultata.
Možda bismo ipak trebali biti malo više prihvatljivi samima sebi, a manje društvu koje nas je zanemarilo. Na posljetku, ono nam duguje puno više nego mi njemu.
Emocionalni rad je skup vještina. To je rad koji podržava, koji podiže ljude da se osjećaju bolje i koji osigurava prostor kada je teško. Često nevidljiv, emocionalni rad se uvijek obavlja "iza scene". Za emocionalni rad je temeljna sposobnost istinskog slušanja bez pokušaja da popravimo stvari; ključno je osigurati prostor za ljude dok prolaze kroz teške osjećaje; ponuditi im konstruktivnu povratnu informaciju; pomoći im da se osjećaju voljenima, vrijednima, viđenima i paženima.
Rat u BiH bio je uvjerljivo najkompleksniji i najkrvaviji od svih postjugoslavenskih sukoba 1990-2001. Njegovi su vojni sudionici, baš kao i država, ostali razbijeni na tri uglavnom suprotstavljena dijela. Pritom veterani ni jedne od nekadašnjih zaraćenih strana ne uspijevaju sasvim regulirati svoj status i izboriti se za prava u entitetima i kantonima/županijama koje su pomogli stvoriti i kod političkih elita koje su se kroz taj rat uspele na vlast.
