Debela je kora što Crnu Goru odvaja od bijelog svijeta. Tu rigidnu opnu uglavnom čine mediji od milja nazvani mediji glavnog toka. I zaista, u njima sve teče, brzinom koja imitira postojanost. Zapravo se stvari u politici, ekonomiji i zabavi smjenjuju takvom brzinom da je pravi peh ne pronaći svoje mjesto u tom agregatnom stanju obilja. Ali, eto, Crnu Goru je zapao takav peh, neki bi rekli i sreća, da se rijetko nalazi u svjetskim medijima.
Bez obzira na to koliko se osuda izreklo sa svih strana kad se dogodi nasilje nad ženama, pozadinski neprestano tinja pitanje: a morala mu je dati neki povod? Takva prevladavajuća klima dodatno se osnažuje kad je nasilnik u pitanju poznati sportaš poput Denisa Buntića ili nogometaša Masona Greenwooda. Pored “imuniteta” sportskih idola i uspješnih muškaraca kojima će se progledati kroz prste dio priče je i uvijek navodni ženin skriveni motiv kad je riječ o takvim vezama.
Nisu samo antičke ovce krive. Dugotrajni građanski rat uništio je skoro svu državnu mrežu institucija, čak i tako osnovne stvari kao što je alarm. Civilnih službi praktično nema
Kulturna, a samim tim i politička simbolika parizera na prostoru bivše Jugoslavije i više je nego jasna. Radi se o salami koja je rezervirana za “bruncheve” manualnih radnika, u prvom redu bauštelaca, i za obroke djece iz siromašnijih familija. Svima ostalima parizer bi trebao predstavljati egzotiku, povremeni guilty pleasure, rekvizit za klasni roleplay. Takvom statusu parizera svjedočila je i reklama otprije koju godinu u kojoj je Luka Dončić promovirao parizer i slične proizvode jednog slovenskog proizvođača. Spomenutima “svima ostalima” reklama je poslužila kao povod za sprdnju, ali sama činjenica da je Dončić angažiran svjedoči o kontinuiranoj potražnji za takvim proizvodima.
Najučinkovitija borba protiv nejednakosti je ona politička, ali postoje na repertoaru i druge metode kojima narod često pribjegava. Među te metode spadaju i one koje variraju između retoričke klasne osvete i utjehe. Najpoznatiji primjer – opjevan u pjesmama, iznošen u zaključcima – tiče se stanovite nesreće koju novac navodno donosi. Znamo svi “šta pare kupit ne mogu” i koliko bogatstvo udalji pojedince od društva i učini ih dubinski nesretnima. Te dijagnoze znaju nekada biti toliko oštre da kod naivnijih mogu izazvati i strah od novca koji “kvari”. Dakle, bogatima se osvećujemo njima nedostupnim bogatijim i kvalitetnijim društvenim životom, a istovremeno sebe tješimo zbog mršavog stanja na računu: ma bolje nemat’.
Iza Lucija Domicija, kako znamo, u Rimu je ipak ostalo nešto kuća i zgrada. Iza Nerona Vučića, pak – da skratim istoriju Beograda – neće ostati ništa starije od mandata Srpske napredne stranke: samo “ponos nacije”, lepši i stariji Beograd. Šta god značilo to “lepši”, i šta još godije značilo ono “stariji”
Preživeli smo i ovo leto. Malo je tu bilo uživanja za običan svet koji je uglavnom gledao cene i pratio svoju finansijsku propast. Moralno smo odavno na dnu, prostakluk je manir koji se promoviše kao poželjan u društvu. Sporili smo se i oko Tvrtka, čiji je više i od koga je veći, a najviše su nas spremali za borbu. Neprijatelj nadire, a bajininim plećima treba podupirač. No, tanka je odbrana ako je čine kupljeni, ucenjeni i zavedeni.
