Jednom kada se pojavio naziv za ono što nismo znali prepoznati i definirati, jednom kada su ga mnogi prihvatili i počeli gledati vlastita iskustva i svijet oko sebe kroz tu novu prizmu, svašta je izgmizalo na danje svjetlo
Stranice i stranice svoje knjige, Lana Bastašić posvetila je odrastanju djevojčica u ratu. Prevođene knjige, kupovane knjige, čitane knjige. Ona je ta djevojčica, ali je ona i tu svoju djevojčicu spakovala u celofan od literature i dala nam je da postane naša, da postane mi, da odraste s nama.
Malo je vjerovatno da su muškarci manje emotivni od žena. Ono što je neporecivo jeste veća sklonost žena da izražavaju emocije – jasnije ih prepoznaju i otvorenije izražavaju. Muškarci su naučeniji da ne znaju šta i kako s njima.
Serije poput "Nasljeđa" i "Bijelog lotosa" i filmovi poput "Parazita" i "Trokuta tuge" predvode trend tzv. eat-the-rich satire uperene protiv bogataša, a globalna nejednakost se za to vrijeme povećava – petorica najbogatijih ljudi na svijetu udvostručila su svoj imetak od 2020. naovamo, pet milijardi ljudi je istodobno osiromašilo
Ovim putem želim zahvaliti svojim sugrađanima koji su se bezrezervno pridružili ovoj maloj, usputnoj i, po svemu sudeći, ne naročito značajnoj hajci na mene. Iako usputna, ona će ipak promijeniti i označiti cijeli moj život. Što je, naravno, posve nevažno u kontekstu svakodnevnih smrti, uništavanja, razaranja i stravičnih zlodjela u kojima se odvija naš život.
Žene BiH, od zaustavljanja rata, najpredanije su radile na izgradnji mira a da političnosti svog djelovanja nisu bile ni svjesne niti su ih etablirani mirotvorci prepoznavali kao graditeljice mira.
Svake godine, porazne statistike nas suočavaju s istinom. Mladi napuštaju Bosnu i Hercegovinu, tragajući za srećom u državama koje im pružaju osnovne uvjete za normalan život. Financijski razlozi nisu jedini motiv; brojni drugi problemi, uključujući sigurnost, stabilnost i političku retoriku, protežu se kao mračni oblaci nad našom zemljom.
Pretpostavljam da nas većina dijeli isti politički strah u trenutku kad počnu na portale pristizati “udarne vijesti” o nekom nasilnom događaju za koji slutimo da bi mogao imati značajne društvene posljedice. Kroz glavu prođe uvijek ista misao: samo da nije uključen kao akter pripadnik kakve društvene manjine. Desničari bi, naravno, ovo čitali kao priznanje da je ljevičarima iz nekog razloga uvijek više stalo do manjina nego do većinskog naroda. Radi se o političkoj optužbi koju zapravo pogoni svojevrstan oblik samoispunjavajućeg proročanstva. Naime, desnica će u slučaju da je počinitelj nasilja “krivog” podrijetla razloge za nasilje pripisati podrijetlu kao takvom, a ne individualnom karakteru ili socijalnom kontekstu, što bi učinila u slučaju da je počinitelj pripadnik većine.
Od Britneyinog stupanja na pozornicu bila je jasna fiksacija na (bijelu) djevojčicu na koju se mogu projicirati sve fantazije o ženskosti. Isprva anđelica-djevica, onda drolja, kad konačno popizdi zbog pritiska medija, vraća je se na poziciju djeteta i predaje u ruke oca-patrijarha.
