"Željela sam da živim sa divljim životinjama i pišem knjige o njima, ali ljudi su mi govorili: 'Kako ti to možeš? Afrika je daleko, ne znamo mnogo o njoj. Nemaš novca. Ti si samo djevojčica'".
Jedan od razloga zašto se žene nerado posvećuju ekonomiji može biti muška šovinistička svinja koja dominira ovim poljem, prerušena u ovaploćenje čiste ekonomske racionalnosti.
Trideseta je godišnjica zatvaranja logora na mostarskom Heliodromu, a ja kao rijetko kada jednostavno ne znam što bi suvislo, a posebno optimistično napisao povodom te godišnjice koja bi u nekom ljepšem svijetu predstavljala inicijalnu točku novog života i prevazilaženja trauma.
Konoba Kod šjor Bepa na otoku Šolti. Za jednim od stolova side dida i njegov frend barba Tonino. Pridružija im se šjor Bepo, vlasnik konobe. Piju po šestu travaricu i ćakulaju. Već su masu zamantani od drinkanja. Za susidnim stololom side barba Franino i barba Zorzi i igraju na briškulu. Takođe piju po bilu bevandu. Ima još likova u konobi, al ko ih jebe.
U dnevnicima RTRS-a, javnog servisa bh. entiteta Republika Srpska emitovanim 20. i 21. februara gledatelji su iscrpno informisani o odlasku ljekarskog tima Univerzitetsko-kliničkog centra Banjaluka na čelu s direktorom Vladom Đajićem u Hag, kako bi utvrdili „zdravstveno stanje i metode liječenja u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala generala Ratka Mladića“.
Kako stvari stoje na Haitiju, nasilne bande bi mogle ne samo da dobiju formalnu ulogu u vladi – mogle bi postati vlada. Kako su bande zauzele kritičnu infrastrukturu, a premijer Arijel Henri dao ostavku, Haiti pokazuje sve poznate odlike propale države. Narodu preostaje tragičan izbor: nastavak vladavine korumpirane „demokratske“ elite ili direktna vladavina bandi koje se predstavljaju kao „progresivne“.
Javier Bardem kao Stilgar u Dune Part Two/Foto: WARNER BROS. PICTURES
Film je moćan medij i ne treba ga gledati samo kao umjetničko djelo. Film je također i društveno-politički fenomen. U njegovim međuredovima kriju se poruke koje ni jedan zvaničnik, ili zvaničnica neće izreći javno.
Poveli ih njihovi nastavnici autobusom u obilazak grada, pokazat će im neke važnije spomenike, mjesta povijesnih događaja, poznate građevine, vidjet će i Big Ben, onda u muzej, pa na ručak, šetnjom kroz prometnu ulicu Oxford, tamo ima puno prodavaonica koje će ih zanimati, a navečer na predstavu, spektakl s pjevanjem i igranjem. Oni gledali u svoje mobilne telefone.
Mogu razumjeti gdje je izvor te mržnje ali nikako ne mogu suosjećati s onima kojima je ona jedino pogonsko gorivo, obično umotana u iracionalnu ljubav spram domovine ili je pravdana nečim što je teško prežaliti i praštati.
Ako pod blagostanjem podrazumevamo apsolutno blaženstvo u pogledu društvenog i političkog života, gde su ljudi u rajskim uslovima, gde svako ima dovoljno hrane i pića u izobilju, gde ratovi ne postoje, svi sukobi se rešavaju mirnim putem; ako pod blagostanjem podrazumevamo mesto gde su svi srećni, onda je sasvim izvesno da takvo mesto ne postoji, niti je verovatno moguće. Međutim, ako pod blagostanjem podrazumevamo ono što se u engleskom jeziku naziva welfare, onda stvari postaju unekoliko realističnije. Politički teoretičari države blagostanja svakako ne misle da je blaženstvo, kako je opisano gore, moguće, ali to može biti težnja i ona mora biti svrha po sebi. Sve što treba da se uradi, jeste da se odgovori na pitanje: koja je to intrinsična (bitna) vrednost koja ispunjava pojam blagostanja i kako da se ona uveća do krajnjih granica?
