Ozren Kebo
Nekada je televizija bila pouzdan alat za nametanje i kontrolu kolektivnog mišljenja. Danas zadatak dijeli s društvenim mrežama
Ozvjerenje masa, taj je izraz u regionalnoj javnosti prvi put krajem devedesetih godina prošlog vijeka upotrijebio beogradski pisac i slikar Mileta Prodanović, precizno opisujući toksični uticaj Miloševićevih televizija i biranih novina na ukupno raspoloženje u Srbiji.
Piše: Ozren Kebo
U međuvremenu je televizija na globalnom nivou veći dio moći ustupila društvenim mrežama, tako da svi zajedno dočekasmo da rečenu frazu ispuniše intenzitet i socijalna ukorijenjenost kakve nikada u povijesti nije imala.
Cijeli svijet je ozvijeren, ljudi su se podijelili oko dva rata koja su ionako sazdana od nesagledive količine zvjerskih elemenata. Izrazito niska razina političke kulture i općeg obrazovanja dominira većinom političkih rasprava i mrežnih svađa. Uvrede, prijetnje i ekstremno loš nivo argumentiranja smjenjuju se ritmom koji polako ali sigurno razara tkivo društva.
Zvijeri na mrežama
Niko nikoga ne može ubijediti ni u šta. Ideološki rovovi davno su iskopani, rat mišljenja traje paralelno s uništavanjem Palestine. Teško je to prihvatiti kao trajni odnos snaga, ali i površan uvid u tekuće rasprave pokazuje da je respektabilan procenat pučanstva, da ne kažemo čovječanstva, izrazito militantno nastrojen. Nije bitno o čemu pišu, ali uvijek je tu neki pravedni gnjev, neko urlanje, neka borba za pravdu i ljepšu sutrašnjicu. Takve količine uvreda i militantnog duha govore da mi ovdje, zapravo, imamo posla s ozbiljnim zastavnicima, starijim vodnicima prve klase, s majorima ili, teško je povjerovati, čak i sa ćudorednim generalima. Primarna misija je istresti bijes, otabutiti nekoga, tako da za istinsko razumijevanje pojava i procesa ostane malo prostora.
Smireni, razumni, blagi ljudi definitivno su u manjini. Jedina utjeha sakrivena je u činjenici da je svojevremeno korona potpuno ubila altruizam entuzijasta koji su nas u Messengeru upozoravali na Fabrizija Brambillu i druge hekere što nam danonoćno rade o glavi. Svako zlo za neko dobro.
Ovdje se čak više ne radi o medijskoj pismenosti nego o nekoj sveprisutnoj personalnoj ostrašćenosti. U stranačke tabore isparcelizirana bh. intelektualna scena tako je programirana da proizvodi konflikte i poraze, a ne ideje i puteve. I nismo usamljeni u tome, samo što nama više gori pod nogama nego drugima.
Ljude treba educirati od početka. Posebno zabrinjava što politika manipuliše društvenim mrežama kako bi ostvarila sopstvene ciljeve i pri tome, i ne znajući, polako preuzima njihove glavne alatke. Jedan od najvećih nedostataka naše političke scene je nesposobnost da se uoče obrasci. A to bi im trebao biti glavni posao. Kad se jednom razlože mehanizmi ponašanja na javnoj sceni, pronaći pravi model djelovanja i reagiranja posao je rutine, zadatak za savjetnike i članove kabineta.
A glavni obrazac bio bi – nema teških riječi, nema emocija, nema gnjevnih reakcija i neplodotvornog bijesa. Bijes je u politici uvijek i samo odraz nemoći. Nije stopostotno pravilo, ali bilježi masovnu prisutnost: vulgarno ponašanje političara vodi do gubitka relevantnosti, ugleda i moći, što je direktan put u izolaciju. Zanimljiv je u tom smislu slučaj Milorada Dodika – zar je mogao onaj višegodišnji brutalni stil završiti drukčije od načina na koji upravo završava – višestruko sankcioniran, usamljen iako okružen svitom interesno povezanih saveznika, strah i trepet za okolinu, mnogi ga se boje, niko ga ne voli. I svi jedva čekaju da ode, i protivnici i saradnici. Još jedan poraz ozvjerenja kao svjesno odabrane metode.
Privid demokratije
Ovdje se nije gradila demokratija da bi se razvilo društvo slobode i blagostanja, nego se pauperizirano stanovništvo višedecenijskim ozvjerenjem adaptiralo na potrebe troetničkog nacionalizma. Svjesno je biran i građen skup političkih odluka koji je Bosnu i Hercegovinu sistematski udaljavao od građanskih vrijednosti. Još gore, ionako ne postoji konsenzus o tome šta su te vrijednosti. Kad jednog dalekog dana neko odluči mijenjati stanje nacije, morat će za početak rehabilitirati klasične obrasce slobode i demokratije, pristojnosti i uljuđenog dijaloga.
Šta će biti temelj tog procesa? Obrazovanje, i to ne svako, nego ono koje donosi poštovanje drugog i uvažavanje različitog, a prvi stadij je međusobna komunikacija. Društvene mreže nisu baš poligon na kojem se javljaju ljudi privrženi ovakvim relacijama. Nije da ih nema, nego su prisutni na kapaljku. Ključevi relaksiranja atmosfere kao osnove za izgradnju novih odnosa u rukama su vlasti.
Ako u ovdašnjoj politici uočite snage spremne da se uhvate u koštac s ovim problemom, pod hitno ih prijavite nadležnim institucijama, vrijeme nam ističe.