Otelo Saraiva de Carvalho (1936. – 2021.) (foto Wikipedia)
Otišao je Otelo Saraiva de Carvalho, portugalski ljevičarski vođa koji je 1974. vojnim udarom oborio salazarističku diktaturu i omogućio demokraciju. “Volio bih ostati u povijesti kao čovjek koji se od mladosti borio za jedan ideal i uspio ga ostvariti. Čovjek silno ponosan da je bio protagonist pothvata koji je oslobodio zemlju od 48 godina fašizma”, govorio je
Mjesec dana prije svojega 85. rođendana umro je Otelo Saraiva de Carvalho, karizmatski strateg i vođa Pokreta oružanih snaga, koji je 25. travnja 1974. lijevim vojnim udarom oborio salazarističku diktaturu i preveo Portugal u demokraciju.
Rodni mu je grad Lourenço Marques, danas Maputo, glavni grad tada portugalske kolonije Mozambika. Sanjario je da postane glumac, no nakon završene gimnazije otišao je na Vojnu akademiju i kao mlad oficir upućen 1961. godine u Angolu, gdje je upravo započinjao rat za dekolonizaciju i nacionalnu emancipaciju angolskoga naroda.
U Lisabonu je na vlasti António de Oliveira Salazar, koji čvrstom rukom vodi korporativističku diktaturu, oslanjajući se na tajnu političku policiju PIDE-DGS. Zamijenit će ga 1968. godine Marcello Caetano, ne mijenjajući bitno prirodu režima.
Na gradskim su uglovima seljanke iz predgrađa prodavale karanfile i jagode. Jedna od njih zatakla je karanfile u puščane cijevi vojnika, tamo se zatekao foto-reporter, fotografija je otišla u svijet – i tako je nastao naziv Revolucija karanfila
Otela već tamo senzibilizira kolonijalno pitanje. No punu svijest o besmislu gerilskoga rata, u kojem Portugal ne može pobijediti, stječe u Gvineji Bissau, kamo je upućen 1970. godine. Na dužnosti sad ne više u jedinici u prašumi, nego u štabu, ima prilike upoznati se i s drugom stranom viđenja rata, ponajprije s programom Afričke partije za nezavisnost Gvineje Bissau i Cabo Verdea, kojoj je na čelu Amílcar Cabral, jedan od legendarnih vođa za oslobođenje kolonija u Africi. Počinje ga privlačiti ljevičarska literatura i malo-pomalo u njemu sazrijeva svijest o povijesnoj prevladanosti kolonijalizma i potrebi demokratizacije Portugala, ekonomski i socijalno iscrpljenoga dugogodišnjim ratom, izoliranoga u Europi i svijetu, pod snažnim pritiskom Posebnoga odbora za dekolonizaciju UN-a.
Vojni je guverner Portugala u Gvineji Bissau tada brigadni general António de Spínola. U svojim kontaktima sa zapovjednikom, Otelo je ubrzo uočio da i on slično razmišlja o potrebi korjenitih promjena u lisabonskoj politici prema ratu i kolonijama.
Malo-pomalo uspostavlja veze s drugim oficirima kopnene vojske, mahom kapetanima i ponekim majorom te počinje okupljati Pokret kapetana. Promaknut u majora, 1973. se vraća u Portugal, uspostavlja kontakte i s nezadovoljnim oficirima mornarice i zračnih snaga. Pokret prelazi u novu fazu, u studenom se pretvara u Pokret oružanih snaga i izabire se upravno tijelo kojemu je Otelo na čelu. Sad mu već pristupaju i viši oficiri, pukovnici, čak i nekoliko generala. Definira se i politička filozofija Pokreta, sažeta u tri točke: prestanak rata i dekolonizacija, demokratizacija i razvoj. Programske je dokumente pak uobličio major Melo Antunes, kasnije jedan od pisaca demokratskoga Ustava, dijelom inspiriran tadašnjim jugoslavenskim Ustavom.
Uskoro pada odluka o potrebi obaranja režima vojnim udarom. Operativno zapovijedanje povjereno je Otelu. Upravo je on, iz jedne prostorije zastrtih prozora, u garnizonu sjeverozapadno od lisabonskog aerodroma, proveo plan od 24 stranice koji je sam rukom napisao.
Plan je u osnovi bio jednostavan. Istovremeno blokirati zapovjedništva vojnih oblasti, žandarmerije i policije, izvući artiljeriju na strateške točke oko Lisabona, zauzeti nacionalnu radio-televiziju, blokirati cestovne komunikacije, pristup gradu i aerodrom, zatvoriti zračni prostor, neutralizirati glavna sjedišta PIDE-DGS-a, kao i osigurati Državnu riznicu i Narodnu banku. Zavjerenici su imali obećanja zračnih snaga i mornarice da se neće uplitati: tek je manji broj oficira iz tih dvaju rodova pristupio Pokretu oružanih snaga.
Pripremni kodni znak za skori početak operacija bila je pjesma “Nakon zbogom”, tada popularnoga pjevača Paula de Carvalha, koju je prijateljski voditelj na jednom od četiri nacionalna radija pustio 24. travnja u 22:55. U 00:20 25. travnja emitirana je i druga pjesma, koju je spjevao José Afonso, zabranjena pjesma kantautora kojega je diktatura proganjala, čiji su stihovi “Grândola, taman grad, grade bratstva, u tebi narod zapovijeda…” Stihovi su bili znak da operacija započne, da oficiri probude vojnike, postroje ih, objasne im da je cilj obaranje režima i da mogu odbiti sudjelovati, jedino što će biti, radi čuvanja tajnosti, pritvoreni do završetka operacija. Golema je većina vojnika i podoficira s entuzijazmom prihvatila sudjelovanje. Kolona borbenih oklopnih vozila, kojom je zapovijedao kapetan Salgueiro Maia, druga karizmatska ličnost Revolucije karanfila, ubrzo je stigla na lisabonski trg gdje su se nalazile zgrade ministarstva. Vlada je pobjegla u tvrđavu, sjedište žandarmerije na Gornjem gradu, i nije se cijeli dan htjela predati mladom kapetanu, jer da “ne može dopustiti da se vlast kotrlja ulicama”.
U zoru je preko nacionalnoga radija objavljeno prvo saopćenje Pokreta, kojim se Portugalcima objašnjavaju ciljevi vojnoga udara i poziva ih se da ne izlaze iz kuća radi vlastite sigurnosti. Udar je proveden bez prolivene kapi krvi. Četiri čovjeka koji su izgubili život toga dana, uz 45 ranjenika, bili su posljednje žrtve represivnoga aparata salazarističke diktature: pripadnici tajne policije s prozora su pucali na ljude u masi koja se okupila demonstrirajući ispred njezina sjedišta.
Ubrzo je narod s oduševljenjem izašao na ulice. Na gradskim su uglovima seljanke iz predgrađa prodavale karanfile i jagode. Jedna od njih zatakla je karanfile u puščane cijevi vojnika, tamo se zatekao foto-reporter, fotografija je otišla u svijet – i tako je nastao naziv Revolucija karanfila. Navečer se Spínoli predao Marcello Caetano i vlada. Premijer i ministri, kao i predsjednik republike, odmah su sprovedeni na aerodrom i otpravljeni vojnim avionom na Madeiru, odakle će idućega dana otputovati u Brazil.
Otelo je postao nacionalni heroj. Godinu dana je, do promjene u studenom 1975., kad su vlast preuzeli oficiri bliži desnom centru, bio zapovjednik COPCON-a, vojnog organa Vijeća revolucije kojemu je bila zadaća da bdije nad započetim demokratskim procesom. Tad su ga počele stizati kritike zbog revolucionarne vrućice, kojih se nikad neće osloboditi.
Na predsjedničkim izborima 1976. nije odolio zovu javne scene: kandidirao se i osvojio 16,4 posto glasova. Ponovo će se kandidirati 1980. godine, no tada će dobiti svega 1,49 posto glasova. Godine 1986. završio je u pritvoru, sve do 1991., kad je oslobođen zbog nedostatka dokaza. Optužili su ga, na temelju nikad dokazanih indicija, da je vodio FP-25, terorističku organizaciju ekstremne ljevice, koja je djelovala između 1980. i 1987. godine, kojoj je pripisano, pored provala i pljački financijskih institucija, osamnaest ljudskih žrtava. Otelo je uvijek negirao te optužbe, kako u javnosti tako i među prijateljima. Na koncu ga je parlament amnestirao od bilo kakve krivice.
Prilikom jedne godišnjice Revolucije karanfila, Otelo je odgovorio kako bi želio da ga se pamti: “Volio bih ostati u povijesti kao čovjek koji se od mladosti borio za jedan ideal i uspio ga ostvariti. Čovjek silno ponosan da je bio protagonist pothvata koji je oslobodio zemlju od 48 godina fašizma i koji se potom nastavio boriti za ono što je smatrao najboljim za svoju zemlju i svoj narod”.
Cjelokupna je politička portugalska elita reagirala na vijest o Otelovoj smrti. Većina je izjava bila kalkulantska i pretjerano oprezna. Predsjednik republike Marcelo Rebelo de Sousa istakao je Otelovu ulogu u Revoluciji, ali i “svijest o dubokim podjelama koje je njegova ličnosti izazivala i izaziva u portugalskom društvu”, smatrajući da je “prerano” da ga povijest “ocijeni s dovoljnom distancom”, kao da bi ona uopće postojala da nije bilo Otela i Revolucije karanfila.
Autor: Želimir Brala, Portalnovosti.com