“Ostavimo se prošlosti”

Nezrela društva i infantilni pojedinci vole “jake” izreke, no samo dok ih se ne propituje.

Goran Božičević – h-alter.org

“Ostavimo se prošlosti, okrenimo se budućnosti”. Naizgled pametna izreka, naravno ima elemenata smisla, naime živjeti u prošlosti, pogotovo za društvo, teško da čini išta dobra svojim građankama. No, kako se to točno okreće budućnosti s neriješenim pitanjima prošlosti? Što nam to ukazuje da se povijest neće ponoviti? Koliko smo usvojili lekcije iz prošlosti da možemo reći, to je to, idemo dalje?

Nezrela društva, poput infantilnih pojedinaca, vole ‘jake’ izreke, upečatljive, jasne, no samo dok ih se ne propituje. Birati vladu stručnjaka, a ne političara, prihvatiti nacionalnu sigurnost kao prioritet, plaćati porez državi koju voliš, ne dirati u svetinje, samo su neke od njih, dasaka na ogradi kojom se štitimo. Od koga, zašto, može li drugačije, tko je odlučivao, pitanja su termiti koji razgrađuju te daske, tvrdnje, šuplje fraze.

Poricanje je moćna metoda odbijanja ružnih vijesti, korisna kratkotrajno i u malim količinama, što decenije i svakodnevne “obljetnice” na najslušanijim medijima svakako nisu. Za klimu nam se javila Greta, koga ćemo konačno prepoznati kada je suočavanje s devedesetima riječ?

Suočavati se s prošlošću nije lako, no prava težina nije u prirodi procesa, oživljenim traumama, propitivanjima sama sebe (to zna biti jako teško), razočaranjima u ljude u koje se nismo spremni razočarati. Ima i razočaranja u ljude druge vrste i tu leži težina suočavanja s mračnim stranama. Mahom nedavne, iako ne nužno, prošlosti.

Kako prihvatiti da se jedno pričalo, drugo radilo, da se kralo kada se nije smjelo, lagalo, a istinoljupce ušutkivalo. Kakvi smo to mi ako je točno ono što sam čuo i ne mogu vjerovati ? Zar smo to mi radili? Otvaranje je to Pandorine kutije i malo tko nije toga svjestan.

Odzvanjaju mi riječi Verana Matića, urednika beogradskog B92 koji je prvi pustio u Srbiji dokumentarac o Srebrenici. „”Mnogo su nas zvali nakon filma. Pričam s čovekom valjda 20ak minuta i tada ga upitam: Zašto je Vama tako teško prihvatiti da je to istina? On mi odgovara: Ako to prihvatim, kako da živim s tim?”

Tokom 2003. radio sam intervjue diljem Hrvatske za istraživanje o potrebi rada na suočavanju s prošlošću (SsP). U jednom dalmatinskom gradu sjeo sam s desetak ljudi, fokus grupa i podijelio im upitnike. Pitanja poput: Ima li kod nas SsP? Ako nema zašto je to tako? Kome odgovara SsP, kome ne? Ništa naročito, rekao bih, no krivo.

“Ovo je politika!” iznenađeno je ustvrdila jedna žena i odbacila upitnik. Govor tijela najavljivao je njen skori odlazak. Nitko joj nije proturječio, konsenzus je bio tu. Lokalni organizator krenuo me braniti no ja sam ga prekinuo: “To jest politika. Naravno. I nitko nije dužan odgovarati. No ne želim se pretvarati da su pitanja bezazlena, nisu.”

Dobro, znam da je glupa rečenica, znam da živimo u državama gdje nacionalizam buja već decenijama, nesputano, no zadržavam si pravo čuđenja nad svakim odustajanjem od sebe u ime kolektiva. Kad mi to bude prihvatljivo, vjerojatno se neću više baviti mirovnim radom

Razgovor se nastavio odvijati začuđujuće konstruktivno, ljudi naime vole raditi teške stvari ako procjene da je proces smislen, primjeren, nije nametnut, sudionici se poštuju. To je iscjeljujuće.

Jedna od neobičnijih situacija bila je kada me osoba iznenadila završetkom svoje priče s: “I onda su nas oni sve pobili.” Tajac. “Koga ‘nas’ ? Tko smo ‘mi’ ?” upitah ju. “Pa, mi”. Gleda me ona zbunjeno, njoj je sve jasno, meni ništa. “Kada se to dešava?” nastavljam. “1943.” Opa! Shvaćam da se radi o proživljavanju kolektivnih trauma iz prošlosti, sukoba s pripadnicima druge etničke zajednice.

Ta identifikacija s grupom, narodom, ne samo da zna biti izrazito jaka, nego i potpuno nevidljiva za osobu. Dobro, znam da je glupa rečenica, znam da živimo u državama gdje nacionalizam buja već decenijama, nesputano, no zadržavam si pravo čuđenja nad svakim odustajanjem od sebe u ime kolektiva. Kad mi to bude prihvatljivo, vjerojatno se neću više baviti mirovnim radom.

Radeći na suočavanju s prošlosti s mladima iz BiH, Srbije i Hrvatske početkom 2000ih naučio sam mnogo.

Svjedočio sam iskrenom veselju međusobnog druženja, uživanju kako samo mladi mogu, jednih u drugima, dugim noćnim razgovorima, prijateljstvima, zaljubljivanjima, mnogo toga lijepog. Ono ružno, najružnije nije dolazilo od drugih, šok, unutrašnji krik, strava, uslijedila je u otkriću “prtljage” koju je svatko od njih donio sa sobom, prtljage usvojenih nacionalističkih politika, predrasuda, generalizacija, mržnje.

Taj trenutak kad otkriješ da si upravo rekao nešto što je duboko povrijedilo tvog novog prijatelja, a to nešto je tako normalno kod tebe kući. Otkriće da su ti “drugi” ljudi poput tebe a da si ti pun, prepun, svakojakog arsenala riječi, emocija, gesti, viceva kojima je jedini cilj da te druge ponize, ljudskost im oduzmu, potvrdu tebi daju kako si ti čovjek i to dobar oni nisu vrijedni niti kao životinja. Najednom se vidiš u svjetlu u kojem su ti te druge predstavljali cijelo vrijeme.

Već sam pisao o riječima starog Pakračanina iz 1995. godine, hrvatskog Srbina : “Idem gradom i sretnem komšiju Hrvata i pozdravimo se, sretnem i drugog i pozdravimo se, no kad su zajedno ne pozdrave me.”

Naravno da je to samo dio procesa učenja, rada na sebi, mnogi sudionici tih edukacija već dugo rade nevjerovatne stvari. Naravno da jesam ponosan. Dio je to jedne od ključnih poveznica svih tema o ratu – sami smo sebi neprijatelj, sebe (svojih reakcija) i svojih (koliko oni jesu moji je drugo pitanje) bojimo se puno više nego tih, navodnih Drugih. Nema drugih, svi smo ljudi.

Kao što poričemo da svi mi doprinosimo globalnom zatopljavanju, ponajviše onda kada pogađamo kakve ćemo borbene avione kupiti umjesto da se pitamo – po kojoj stvarnoj cijeni?, tako poričemo sve ružno što smo mi i naši napravili

Već sam pisao o riječima starog Pakračanina iz 1995. godine, hrvatskog Srbina : “Idem gradom i sretnem komšiju Hrvata i pozdravimo se, sretnem i drugog i pozdravimo se, no kad su zajedno ne pozdrave me.”

Prošlo jest skoro četvrt stoljeća od tada, koliko su se stvari promjenile? Puno. Dovoljno? Kako kome. Stigla nam je poruka da su klimatske promjene takve da će za koju deceniju, a možda i prije ljudi ratovati zbog migracija, pitke vode, skupe hrane.

Što radimo s porukom? Analiziramo glasonošu. Ljutimo se na nju, pa mi to ionako sve znamo. Ne čujemo poruku, ona ne kaže ništa nova, kaže nam drugačijim tonom, ne informira nas, ljuti se što ništa ne poduzimamo.

Kakve to veze ima sa suočavanjem s prošlošću? Ne da ima veze, tu je mega veza, znak jednakosti. Ne suočavamo se s prošlošću zato da znanstvenici imaju dobre podatke za svoja istraživanja, o ne. Kopamo po mračnim stranama vlastite prošlosti kako bi uopće imali budućnost. Sjećamo se fašizma kako nas opet ne bi došao glave, ne zato jer postoje prijepori u definiciji.

Kopamo po Medačkom džepu i ulozi Mirka Norca jer je on danas ugledni poslovni čovjek, pa se pitamo jesmo li što propustili? Moramo podsjećati što su domaći sudovi utvrdili na suđenjima Merčepu i Glavašu jer se oni danas šeću po toplicama a ne zatvoru, po političkoj pozornici i relevantni su čimbenici. Kakvu budućnost očekujemo?

Istu onu koja nam dolazi jer smo usvojili da se Zemlju može iskorištavati beskonačno, u more se smije sve bacati, smeće ionako nestaje samo od sebe, pogotovo kad okrenemo glavu, porast CO2 je zanimljiv ionako kemičarima, to s nama nema veze.

Dio je to jedne od ključnih poveznica svih tema o ratu – sami smo sebi neprijatelj, sebe (svojih reakcija) i svojih (koliko oni jesu moji je drugo pitanje) bojimo se puno više nego tih, navodnih Drugih

Kao što poričemo da svi mi doprinosimo globalnom zatopljenju, ponajviše onda kada pogađamo kakve ćemo borbene avione kupiti umjesto da se pitamo – po kojoj stvarnoj cijeni?, tako poričemo sve ružno što smo mi i naši napravili, jer naravno to ne utječe loše na našu sadašnjost, niti će na budućnost.

Poricanje je moćna metoda odbijanja ružnih vijesti, korisna kratkotrajno i u malim količinama, što decenije i svakodnevne “obljetnice” na najslušanijim medijima svakako nisu. Za klimu nam se javila Greta, koga ćemo konačno prepoznati kada je suočavanje s devedesetima riječ?