Dan kada smo se sastali iz svih krajeva Bosne i Hercegovine da prvi puta slobodno bez ičijeg tutorstva izaberemo najviše političko pretstavništvo Bosne i Hercegovine, kad smo se iz svih krajeva Istočne Bosne, Centralne Bosne, Krajine, Hercegovine, neko sa fronta, neko iz naroda, okupili da utemeljimo veliko istorijsko djelo – biće najveći i najsretniji dan u istoriji čitavog naroda ove zemlje.
Nikada Bosanci i Hercegovci, nikada Srbi, Hrvati i Muslimani nijesu se sreli čistijeg srca i plemenitijih težnji kao danas na ovome velikom narodnom poslu. Ovo naše vijeće, samim tim što se rađa i organizuje usred rata najtežeg, ali i najslavnijeg kojega je ikad naš narod vodio za svoju slobodu, zasnovano na najširim simpatijama naroda i vojske je i najdemokratskije i najlegitimnije političko pretstavništvo koje je ikada zasijedalo na ovoj našoj bosansko-hercegovačkoj zemlji. Ono nije birano kuglicama, ali je ono sastavljeno od sinova Bosne i Hercegovine, prokušanih u boju i u svakolikim patnjama i iskušenjima za narod i za njegovu slobodu, kojima je narod zato i dao neograničeno povjerenje. I zato je ono uistinu najdemokratskije vijeće za razliku od svih dosadašnjih skupština, sabora i drugog.
I do sada je, braćo i drugovi, bilo političkih saborovanja. Skupljali su se Srbi, Hrvati i Muslimani Bosne i Hercegovine na Bosanske sabore u bivšoj Austriji, okupljali su se i u poslijeratnim skupštinama Jugoslavije, ali sve ono što smo proživjeli za ove dvije i po godine, sva ova turobna prošlost Bosne i Hercegovine od Austrije i život od 20 godina u novoj državi, izašli su na vidjelo, pokazali su se u pravom svjetlu tokom ovih sudbonosnih dana rata. Ne bi [smo] mogli sagledati dalekosežnost i veliki istorijski značaj organizacije Vijeća Bosne i Hercegovine, ako ne bi osvijetlili sve one događaje, svu onu sramnu politiku, koju je tuđin do 1918. godine, a poslije razni protivnarodni režimi u Jugoslaviji vodili prema našoj Bosni i Hercegovini. Danas, kada se po prvi put u dugoj istoriji u Bosni i Hercegovini rađa prava narodna snaga u liku naše junačke vojske i naše narodno-oslobodilačke vlasti zajedno sa ovim veličanstvenim skupom, kada po prvi put Bosna i Hercegovina korača zajedno ka sretnijoj budućnosti sa bratskom i slobodarskom Srbijom, Hrvatskom, Crnom Gorom, Slovenijom, Makedonijom, i kada se ta borba po prvi put oslanja na sigurne i napredne snage, kako u zemlji tako i u svijetu, na moćnog i iskrenog branioca prava svih malih naroda, na Sovjetski Savez, danas mi Bosanci i Hercegovci možemo vedro gledati u svoju budućnost. Mi možemo najjasnije danas da osvjetlimo sve one političke činioce, radi kojih je ova zemlja decenijama išla političkom stranputicom, radi kojih je ona bila predmet prljave političke igre tuđinske vlasti i raznih protivnarodnih klika i radi kojih je ona na kraju platila i krvlju i svojim dobrom takav dosadašnji svoj put. To je danas tim potrebnije što nas je gorko iskustvo naučilo, da energično odbacimo staro i pođemo odlučnim koracima novim putem.
Svi mi dobro znamo da su svi, koji su vladali Bosnom i Hercegovinom od Osmanlija pa preko Austrije sve do protivnarodnih režima u Jugoslaviji, predavali u nasljeđe jedni drugima sva ona zločinačka i podla sredstva zavade i međusobnog trvenja Srba, Hrvata i Muslimana, kojima su Bosanci i Hercegovci – Srbi, Hrvati i Muslimani držani u lancima vjekovima i upotrebljavani kao predmet svih političkih lopovluka. Jednom smo bili soldati austrijske imperijalističke politike sa fesom i kitom na glavi, mnogo hvaljeni Bosanci i Hercegovci u BH regimentama, koji su svoje kosti ostavljali po Pijavi i Galiciji. U drugom času opet, u doba poslijeratnoga bogaćenja i pljačke nezasitih protivnarodnih klika u zemlji, bili smo glasačka vojska raznih političkih varalica i narodnih zulumćara, huškani jedni na druge, da naša Bosna i Hercegovina takvom politikom bude ognjište bratoubilačke borbe i sukoba, da bi se sve to, okupacijom naše zemlje, odrazilo na bosansko-hercegovačkim prilikama i da bi najšire narodne mase Bosne i Hercegovine krvavo ispaštale te dane prošlosti. I ova golgota kroz koju je prošao narod Bosne i Hercegovine, klanja Srba od strane podivljalih ustaša iz hrvatskih i muslimanskih redova, masovno stradanje muslimanskog i donekle hrvatskog življa u Bosni i Hercegovini od strane četničkih zločinaca, odraz je naše nedavne prošlosti i produženja politike koju su okupatori ulaskom u našu zemlju objeručke prihvatili organizujući ustaške i četničke bande protiv naših naroda. Tu politiku ostavili su u nasljeđe Švabama i Talijanima režimi dvadesetogodišnjeg pobješnjelog velikosrpstva i hrvatski šovinisti. Oni su 20 godina igrali đavolsko kolo zavade, mržnje i bratoubilačkog trvenja. Oni su 20 godina duhovno pripremali ovo što se Bosnom i Hercegovinom sada događalo, a sve u cilju da bi bogatstva Bosne i Hercegovine, da bi snagu njenih sinova upregli u svoja kola i da bi se za onih 20 godina poslije rata onako silno obogatili.
Za sve vrijeme svoje vladavine u Bosni i Hercegovini Austrija je podupirala i podržavala bosanske spahije, da bi lance ropstva održala nad srpskim kmetovima, nad oslobodilačkim pokretom srpskog naroda. Lukavi austrijski namjesnici u Bosni i Hercegovini, da bi proveli svoju kolonijalnu politiku robovanja Bosne i Hercegovine austrijskim grofovima, politički su se oslanjali na bosanski begovat i katolički kler. Narodne težnje i narodne zahtjeve Austrija je izigravala kroz parole bosanske nacije, kroz šuplje programe kulturne i vjerske autonomije, kroz bosanske sabore, u kojima je gospodovao bečki dvor. Sve je vodilo tomu, da se bosansko-hercegovački Srbi, Hrvati i Muslimani duhovno pocijepaju, da se povlasti manjina na račun ogromne većine, da se laska jednima, da bi se drugima iscijedila krv. Austrija je nestala sa svjetske pozornice. Ali, nažalost, ona nam je ostavila ono crno nasljeđe, ostavila nam je sve ono što smo za 20 godina u Jugoslaviji preživjeli i kakvu smo na kraju, okupacijom Jugoslavije, sudbinu doživjeli. Režimi oko 1918. da bi održali politiku nasilja, pljačke i otimačine, morali su poći tim putem i išli su čitavih 20 godina, izigravajući sve narodne težnje i slobodarska stremljenja, huškajući jedne protiv drugih, zavodeći vladavinu kundaka i knuta nad svim narodima Jugoslavije. Mi se toga svi dobro sjećamo. Svježije su nam uspomene na otimanja o bosansko-hercegovačka bogatstva od strane velikosrpskih i velikohrvatskih klika. Znamo da je šačica udruženih srpskih ugnjetača i gulikoža potpomognutih od strane reakcionarnog begovata donosila odluke o sudbini Bosne i Hercegovine, a da se narod – ni Srbi, ni Hrvati, ni Muslimani, osim šake tih prodanih duša, nije ni za šta pitao. Bosna i Hercegovina sa svojim prirodnim bogatstvima – rudom, drvetom, stočnim i žitnim područjima, velikim izvorima ljudske radne snage, bila je i te kakav mamac za sve poslijeratne pljačkaške grupe. Za to su je prema svojim prljavim računima bojili raznim političkim bojama, proglašavajući je s jedne strane srpskom, s druge hrvatskom, s treće jugoslovenskom.
Velikosrpska politika, koja je bila politika nezapamćene tiranije nad narodom, politika huškanja jednog naroda na drugi, bila je politika i nezasite pljačke i bogaćenja. Bosna je od te klike proglašavana srpskom u namjeri, da bi se srpski narod nahuškao na Hrvate i Muslimane i da bi se lakše provela ugnjetačka politika nad Muslimanima i Hrvatima. Svim silama su nastojali da odvoje srpski narod od zajedničke borbe sa muslimanskim i hrvatskim masama protiv sile i nepravde koja je bjesnila Bosnom i Hercegovinom. Ti elementi da bi se učvrstili na svojim pozicijama – u mnogim vladama – razni JNS-ovci (1), orjunaši (2) i drugi bacali su parolu “Srbi na okup”. I dok su tako jedni okupljali Srbe, drugi su na istoj takvoj reakcionarnoj osnovi okupljali Muslimane, huškajući i s jedne i s druge strane, jedne na druge. Rezultat takve politike bio je taj da ni Marko ni Mujo ni Ivo nisu, radi međusobnih svađa koje su često dovodile i do krvoprolića, mogli sagledati da isti ti politički pokvarenjaci, koji njih razdvajaju i huškaju jedne protiv drugih, sjede godinama u istim vladama i trpaju u džepove milione. Zato Srbi, Hrvati i Muslimani nijesu mogli da sagledaju svoj zajednički pravi put i da povedu svoju narodnu politiku, da prestanu biti slijepo oružje i sredstvo raznih političkih profitera.
Na sličan način Bosna i Hercegovina tretirana je od strane velikohrvatske klike, koja je također željela da Bosnu i Hercegovinu zgrabi u svoje kandže, da parolom “Bosna je hrvatska” također otrgne hrvatski narod od zajedničke borbe sa Srbima i Muslimanima i da na taj način produbi jaz između hrvatskih i srpskih masa u Bosni i Hercegovini.
Bosna i Hercegovina čitavih 20 godina borbe ovih klika rastrgavana, slabila je njena unutarnja otporna snaga, pothranjivana je u njoj stara osmanlijska i autsrijska politika zavade da bi se je moglo opljačkati do gole kože i da bosansko-hercegovačke mase ne mogu sagledati svoje prave neprijatelje.
Muslimanski begovat i muslimansko političko vodstvo sa Spahom (3) i Džaferom Kulenovićem na čelu, vodilo je politiku interesa jednog dijela muslimanskog begovata, politiku pehlivanjenja uz jačega, politiku sitnih ustupaka čaršiji, a podržavanjem parole o rješenju agrarnog pitanja vezivao je Spaho sve propale spahije uza se, dok su najšire muslimanske mase bile potlačene i obespravljene. Muslimansko političko vodstvo osiguravalo je na taj način glasačku vojsku za prevagu i podupiranje svaki put protivnarodne velikosrpske klike, koja mu je za to podarivala po koju ministarsku stolicu.
Ta i takva politika u Bosni i Hercegovini, razdvajanja Srba, Hrvata i Muslimana i huškanja jednih na druge i od strane velikosrba i velikohrvata i muslimanskog političkog vodstva dovela je dotle, da je Bosna i Hercegovina 20 godina bila svačija više nego svoja, bila ropkinja čitavih 20 godina, bila zapuštena i zanemarena u svakom pogledu, bila u rukama narodnih zulumćara ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska.
Eto zato su se dolaskom okupatora u našu zemlju i mogla dogoditi ona krvološtva, zato su i politički dezorijentirane muslimanske i hrvatske mase, nahuškane od hitlerovskih elemenata iz redova Muslimana i Hrvata, mogle dijelom da postanu sredstvo u rukama okupatora i Pavelića. Zato su četničke bande podgovorene od izbjeglica iz Londona i od nedićevskih agenata, našle plodno tlo na terenu Bosne i Hercegovine za provođenje svojih planova istrebljenja bosansko-hercegovačkih Muslimana i Hrvata. Pa i režimi pred sam rat, u kojima je učestvovao i Maček i Spaho, bili su režimi duhovne pripreme za međusobne sukobe Srba, Hrvata i Muslimana i omogućili su u najvećoj mjeri, da okupator u saradnji sa zlikovcem Pavelićem na jednoj i Nedićem i Dražom (4) na drugoj strani, stvore onolike pokolje i onolika stradanja i Srba i Hrvata i Muslimana po Bosni i Hercegovini.
Ova krvava prošlost, drugovi i braćo, ovo krvavo kolo koje je poslije okupacije Jugoslavije zaigrao okupator zajedno sa velikohrvatskim i velikosrpskim elementima, ova tragedija naše Bosne i Hercegovine produžila bi se do uništenja i Srba i Muslimana i Hrvata, da se u Bosni i Hercegovini nije pojavila jedna narodna snaga – naš narodno-oslobodilački pokret, organizovan i rukovođen od junačke Komunističke partije, koji je navijestio rat okupatoru i svim njegovim najamnicima, starom duhu bosansko-hercegovačkih razmirica i mržnje i pozvao sve pošteno i rodoljubivo u borbu za slobodu, stavio u zaštitu sve progonjene i ucviljene, organizujući sveti rat za oslobođenje naše domovine i u njoj sretne i slobodne Bosne i Hercegovine.
Braćo i drugovi, nigdje Švabo zajedno sa izdajicama nije zaigrao takvo zločinačko kolo istrebljenja kao u Bosni i Hercegovini. Nigdje ustaški nož nije bio tako krvav, kao što [je] po našoj Bosni i Hercegovini. Nigdje divljaštvo četničkih razbojnika nije jače bjesnilo, kao što [je] po bosansko-hercegovačkim selima i kasabama. I zato je baš naš narodno-oslobodilački pokret u Bosni i Hercegovini morao da ponese na svojim plećima to teško breme prošlosti, da prebrodi svu tu političku zaostalost, da se energično suprotstavi izdajničkim klikama iz Zagreba i iz Beograda. I u te dane pustošenja i krvoprolića diže naš pokret visoko zastavu oslobođenja, zastavu bratimljenja Srba, Hrvata i Muslimana. Neumornim radom komunista na širenju bratstva i jedinstva u narodu i vojsci sve pristalice narodno-oslobodilačkog pokreta širom Bosne i Hercegovine vatreno su se borile za taj jedini spasonosni put Srba, Hrvata i Muslimana i u toj velikoj i mučnoj borbi padaju i mnogobrojne naše žrtve. Naš narodno-oslobodilački pokret u Bosni i Hercegovini u temelje bratstva i sloge uzidao je živote najmilijih sinova ove zemlje našeg nezaboravnog Mladena (5) Slavišu Vajnera-Čiču, Zdravka Čelara, Ivana Markovića, Peru Ćuskića, Slobodana Principa, Kasima Hadžića, Radu Ličinu, Fadila Jahića – Španca, Rajka Bosnića, Mahmuta Bušatliju i druge. Naši vojnici ginuli su po bojnim poljima Bosne i Hercegovine sa stisnutim pozivom u ruci na bratimljenje naših naroda, koje je pogani tuđin bio zavadio. Boreći se i dajući svoje dragocjene živote za bratstvo i slogu, zaštićujući jednako Srbe od ustaša, kao i Muslimane i Hrvate od četnika, postaje naša vojska omiljena od čitavog naroda Bosne i Hercegovine, jednako mila svakom patrioti, bio on Srbin, Hrvat ili Musliman. To je najveća pobjeda našeg pokreta, to je najveća čast naših bosansko-hercegovačkih junačkih boraca. Slava palim borcima u borbi za bratstvo naših naroda.
Ali naš pokret u Bosni i Hercegovini mogao je da započne takav težak vojnički i politički boj sa brojnim kolom neprijatelja, okupatora, ustaša i četnika, jer je potpomagan bratski, kako iz junačke Srbije tako i Crne Gore, Hrvatske i Like i zato je mogao da prođe taj trnovit i težak put. On se danas uveliko izborio protiv svih boja izdajnika, protiv svih zulumćara naroda. On je pod barjak slobode okupio najveći dio naroda Bosne i Hercegovine i Srba i Muslimana i Hrvata i uz pomoć svih borbenih snaga naše zemlje stvorio solidnu oružanu snagu s brojnim bosanskim divizijama, koje se u sastavu naše slavne vojske bore za sretniju i slobodnu Jugoslaviju i u njoj ravnopravnu Bosnu i Hercegovinu. Mi možemo danas s ponosom reći, da smo se muški othrvali okupatorskim namjerama istrebljenja naših naroda. Mi smo na putu jedinstva Srba, Hrvata i Muslimana. Mi to jedinstvo kujemo i ovim veličanstvenim činom – stvaranjem i organizovanjem ovog našeg Vijeća. Ne samo to. Mi smo na putu ostvarenja širokog oružanog bratstva Srba, Hrvata i Muslimana, koje će biti kamen temeljac i najjača garancija naše sretne budućnosti. Ono što se je nedavno desilo u Istočnoj Bosni i što se dešava po čitavoj našoj Krajini, Centralnoj Bosni – prilaženje muslimanskih i hrvatskih masa u redove Narodno-oslobodilačke vojske, to je dokaz da Bosna i Hercegovina kreće novim stazama, da se Bosnom i Hercegovinom širi novi slobodarski duh, duh solidarnosti među braćom i da se nikada ne može ponoviti staro. Ovo više nije ni parlamentarno nagađanje ni izborna preglašavanja. Ovo je danas zahtjev i odlučna riječ oružanih sinova i srpskih i hrvatskih i muslimanskih iz Bosne i Hercegovine, a to je ujedno odgovor svima onima koji bi htjeli zaigrati igru na staru kartu mržnje u cilju ponovnog pljačkanja i tiranije nad narodom. Naša vojska stoji kao moćan čuvar svih tekovina ove narodne borbe. Da se neće ponoviti staro garancija je i naš narod koji je stekao gorko ali i dragocjeno iskustvo kroz ove dvije godine, naučio ravnati svojom sudbinom, naučio misliti svojom glavom, naučio rješavati krupna ekonomska pitanja opskrbe vojske, ishrane gladnih krajeva i međusobnog pomaganja. On više ne može ni pomisliti da njemu u njegovom poslu i u svemu onome što je važno za njegovu sutrašnjicu upravlja drugi nego on sam, misli drugi za njega, natura drugi svoju volju. Naš narod kroz ovaj rat stekao je velika politička iskustva. U ovom ratu on je vidio ko mu je prijatelj, ko mu je neprijatelj. Svi su pokazali svoje pravo lice. Za njega je rat pa i sama izgradnja narodne vlasti od seoskog odbora pa sve do našeg Vijeća Bosne i Hercegovine velika politička škola, veliko otkriće snage i volje, koja leži u njemu samom i, što je najglavnije, naš narod je izgradio kod sebe vjeru u svoje sposobnosti za čitav javni i društveni život. On se uvjerio da je moćan i silan kada je jedinstven. On je u sebi otkrio nepresušan izvor snage i volje. On se pokazao sposoban stvoriti ovako silnu vojsku, hraniti čitave divizije na frontu, nemajući državnih magacina, moćan da se odupre nasilju pod čijim su navalama popucale sve državne tvorevine zapadne Evrope, moralno i politički toliko jak, da bez ikakvih ukaza i dekreta može pod barjak oslobođenja okupiti hiljade i hiljade svojih sinova. Iz tih velikih i stalnih uspjeha, iz godine u godinu, na vojničkom i na političkom polju, izrastala je i jačala naša narodna vlast od seoskog odbora pa preko opštinskog, sreskog, okružnog, oblasnog, da se danas razvija u zemaljska vijeća Bosne i Hercegovine, Slovenije, Hrvatske, Crne Gore. U širokoj njenoj današnjoj organizaciji vidi se jačina čitavog našeg pokreta i širina narodnog jedinstva i snage. Sva ova vijeća pa i naše vijeće za Bosnu i Hercegovinu nikli su iz naroda, stvoreni su u borbi, sastavljeni od narodnih ljudi i dobivaju puni izraz jedinstva i sloge čitave naše zemlje u AVNOJ-u koje je izraslo u pravo narodno pretstavništvo i koje danas ne samo u zemlji nego i u čitavom svijetu uživa veliki politički ugled.
Takav tok političkih prilika u našoj zemlji, takav visok stepen organizacije narodne vlasti u zemaljska vijeća i Vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, logičan su razvoj naše dvogodišnje oružane borbe. I zato ova naša velika borba, koju smo započeli goloruki i koju evo već dvije godine dana uspješno vodimo, sve patnje kroz koje smo prošli, sva iskušenja i muke koje smo podnijeli, sva krv koju smo prolili i koju i danas prolijevamo, neće i ne može biti predana u zaborav, ne može da bude završena nagradom narodnih krvopija i pomagača okupatora. Ne može se to desiti da plodovi čitave te borbe budu predani u ruke onima koji su dvije godine odmagali, pravili smutnje, ometali na sve načine našu borbu, raspirivali za svo vrijeme bratoubilački rat, samo da bi spriječili narod da dođe do sreće i blagostanja. Koji su, na kraju, da bi se sutra dočepali vlasti, zagazili u sve zločine, pošli sa okupatorom i omastili svoje ruke krvlju vlastitoga naroda. Ne može i neće biti to, da sav naš narod krvari, da daje sve od sebe i svoje najmilije, a da opet sjednu na kormilo zemlje izdajice, ratni špekulanti – razni Živkovići (6), Jevtići (7) i njima slični kao 1918. Ne, to se ni za čiji hator, ni po čijoj preporuci, pa ma otkud ona stizala, neće i ne smije dogoditi. Na to nas opominju mnogobrojne žrtve položene na oltar slobode, na to nas opominju one neizmjerne patnje i muke čitavog našeg naroda, naše nejači, majki i sestara, koje sutra moraju uživati plodove te velike borbe.
Nagrada i sudbina ove zemlje pripada narodu i u tom svetom poslu neće ga niko nikakvim lažima, nikakvim obećanjima privoliti da se od toga odrekne. Naš narod svojom vojskom, svojom snagom rušio je čitavo ovo vrijeme protivnarodnu i petokolonašku vlast, palio žandarmerije i sreska načelstva, ali je s druge strane, od prvog dana stvarao svoju demokratsku vlast i mislio od prvog dana na svoju budućnost. On je napregao sve svoje snage da iz rata iziđe pobjednik ne samo nad okupatorom nego i nad svim onim što je dovelo do ovakve nesreće i stradanja tolikog našeg naroda. On hoće da jednom za svagda baš na terenu naše Bosne i Hercegovine snagom i voljom svoga slobodarskog narodno-oslobodilačkog pokreta satre duh otrova i svađe radi koje je i bilo toliko patnji. Eto za to nećemo dozvoliti ovoga puta kao 1918., da nam se kroji kapa odozgo, da nam se natura vlast i da nam se pod firmom lažnih obećanja o demokratiji, o ravnopravnosti, o ekonomskom blagostanju, kuju novi lanci ropstva.
No, braćo i drugovi, iz ovoga nikako ne slijedi da je posao završen. Mi još vodimo rat sa Nijemcima i sa drugim okupatorskim snagama. Mi još više moramo rasplamsati rat svih Srba, Hrvata i Muslimana za izgon tuđina iz naše zemlje. Zato i ovaj naš politički čin, ovo organizovanje vijeća Bosne i Hercegovine treba da napravi u toku narednih dana preokret u raspoloženju srpskih, hrvatskih i muslimanskih masa. Mi moramo baš stvaranjem B. H. vijeća, i jedinstvom najboljih srpskih, hrvatskih i muslimanskih sinova u njemu, dati primjera čitavom narodu Bosne i Hercegovine kojim putem treba ići, ako se hoće što skorije oslobođenje, ako se želi sretniji i zadovoljniji život svih nas. Mi se moramo svojski založiti i rad Vijeća treba ustremiti u tom pravcu, da se prekine sa politikom svađe i razmirica, od kojih je vjekovima patila ova zemlja, da se jednom raskine sa politikom ličnog šićara i da se ukloni duh netrpeljivosti. Mora se krenuti u svim dijelovima Bosne i Hercegovine putem bratimljenja srpskih, muslimanskih i hrvatskih masa, da se najširim učešćem u borbi i Muslimana i Hrvata i Srba udare temelji ravnopravnosti i jednakosti svih sinova Bosne i Hercegovine. Treba stvoriti čvrstu i nesalomljivu snagu koja će biti najbolja brana svim mračnim pokušajima i srpske i muslimanske i hrvatske protivnarodne gospode. Mi to moramo postići, baš s obzirom na pretstojeće događaje u svijetu i u našoj zemlji, imajući u vidu da su u današnjem momentu raspadanja i okupatorske i izdajničke vlasti, svi oni elementi bili oni iz srpskih, hrvatskih ili muslimanskih redova, koji su do juče nosili skute okupatoru, s njima sarađivali ili su se tokom čitave ove dvije godine zavukli u mišije rupe, danas izvirili i razvili najveće apetite za vlast za ponovno skakanje na grbaču našeg naroda, za ponovno zavađanje srpskih, hrvatskih i muslimanskih masa. Vi dobro vidite šta radi jugoslovenska vlada i kako ona, razgaranjem ustanka u čitavoj zemlji, postaje sve drskija i bezobraznija. Vi vidite, da Maček i klika oko njega, svim silama nastoji da zakoči priliv hrvatskih masa u narodni pokret i da Mačekovi izaslanici u Londonu čitave dvije godine sarađuju sa četničkom vladom. (8) Vi ste također čuli kako muslimanska reakcija u novom izdanju paradira sa parolom autonomije i pod okriljem njemačkih okupatora želi da otrgne muslimanske mase od narodno-oslobodilačkog pokreta i da tako sebi osigura mjesto u protivnarodnoj upravi u Jugoslaviji.
Zato je naš najveći politički zadatak, od seoskog odbora do našeg Vijeća Bosne i Hercegovine, ostvarenje potpunog jedinstva Srba, Hrvata i Muslimana i to jedinstva pod oružjem. Oružane snage Bosne i Hercegovine mogu se utrostručiti i upetorostručiti. Još ih ima mnogo koji nisu prihvatili oružje. Još ih ima do kojih u pravom svijetlu nije doprla naša oslobodilačka misao. Naš je zadatak sve te snage podići na oružje i upraviti jednom zajedničkom cilju. U tom cilju Vijeće treba da oko sebe okupi sve viđenije i čestitije ljude Bosne i Hercegovine.
Pred Vijeće će se postaviti veliki i krupni zadaci: mobilizacija novih snaga, ishrana vojske, pomaganje postradalim i pasivnim krajevima. Naša Bosna i Hercegovina je pokrajina po kojoj su se neprestano već dvije i po godine vodili teški bojevi. Zulum i pljačka okupatora kroz nekoliko ofanziva, kao i stradanja zemlje od međusobnog istrebljenja, ogromni su. Zemlja je silno opustošena. Razrivena je narodna privreda. Neobrađena leže mnoga naša polja. Bosna i Hercegovina, koja je prije važila kao stočarski kraj, danas je stokom opustila. Okupator nije samo klao i palio. On je ono što nije mogao ponijeti uništio i upropastio.
Pred našim vijećem Bosne i Hercegovine postavlja se zadatak da u svim granama privrednog života zajedno sa narodno-oslobodilačkim odborima svestrano poradi kako bi se pružila što veća pomoć vojsci, pomoć porodicama naših boraca i opustošenim krajevima od neprijatelja.
Ne manje su važna pitanja narodne prosvjete i organizacije zdravstvene službe po selima i gradovima. Za 20 godina života u Jugoslaviji, imali smo krajeva koji su bili sa 70 do 80 posto nepismenih, čitavih srezova bez ljekara. Mi smo u svemu, pa i u tome bili pastorče. No i ono što smo imali i to je okupator upropastio, paleći škole i sela.
U organizaciji narodne vlasti, Vijeće Bosne i Hercegovine mora svoj uticaj proširiti i na okupiranu teritoriju da se naša oslobodilačka riječ jače čuje među našom porobljenom braćom. Osposobljavajući i učvršćujući današnje postojeće organe narodnog ustanka, seoske, sreske, okružne, oblasne narodno-oslobodilačke odbore i nastojeći da u njima zavlada novi polet u radu, da oni u svim poslovima imaju podršku čitavog sela, opštine, sreza i okruga, moći će se krenuti krupnim koracima naprijed.
Vijeće također mora koordinirati djelatnost narodne vlasti sa našim rodoljubivim organizacijama – Antifašističkim frontom žena, USAOJ-a, omladine, vojske i ostalih. Ono se treba svojski založiti da ujedinjenim snagama naši odbori po selima, opštinama i srezovima postanu uistinu politički pretstavnici naroda među kojim rade. Zato treba ustati protiv svih vrsta birokratizma, nemarnosti, klonulosti, grubog postupka prema narodu i ostalih slabosti koje su se zadržale u našim odborima i organizacijama. Mi se u svom radu moramo prilagođavati vremenu. Događaji nastupaju strahovitom brzinom. Mi moramo zato brzo raditi. Mi moramo biti svjesni da čitava naša zemlja, a posebice Bosna i Hercegovina stoji pred nama kao neobrađena bašta. Treba pripremiti plugove i zaprege, treba temeljitu pripremu napraviti u jačanju i učvršćivanju organizacije narodne vlasti, da bi ona bila sposobna solidarnošću svoje organizacije obuhvatiti novooslobođene krajeve, prodirati u okupirane krajeve i uključiti nove snage u bujicu našeg pokreta. Ne smije se ni za trenutak ništa propuštati. Sav naš rad, sve što radimo mora biti solidno, mora odisati vremenom u kojem danas živimo i sve mora biti prožeto onom vatrenom mišlju, duhom poleta u radu i dubokom sviješću, da će svaki propust, svaka nehajnost, svaka bezbrižnost i sporost imati teških posljedica, dati neprijatelju predaha, dati mu mogućnosti da produži svoj život, da prikuplja snage, da zada narodu još muka i patnji i da uspori i oteža našu pobjedu koju čitav naš narod tako željno očekuje.
NA TAJ NAČIN MI ĆEMO UDARITI ČVRSTE TEMELJE OVOM NOVOM PRETSTAVNIŠTVU BOSNE I HERCEGOVINE. MI ČEMO OKO BH VIJEĆA OKUPITI SVE ZDRAVE I RODOLJUBIVE SNAGE. TAKO ĆE BOSNA I HERCEGOVINA PRESTATI ZA SVAGDA DA KRVARI I ROBUJE ZA TUĐE RAČUNE. TIM PUTEM RAZBIĆEMO MRAČNE PLANOVE SVIH NARODNIH NEPRIJATELJA. NAŠ NARODNO-OSLOBODILAČKI POKRET U BOSNI I HERCEGOVINI MOĆI ĆE JEDINO TAKO U BRATSKOJ SARADNJI S NARODIMA JUGOSLAVIJE DONIJETI PRVI PUT SRETAN I ZADOVOLJAN ŽIVOT SVIM SINOVIMA OVE NAPAĆENE ZEMLJE. BOSANCI I HERCEGOVCI, SVOJIM VLASTITIM SNAGAMA POSTAĆE PO PRVI PUT GRADITELJI NOVOG ŽIVOTA I ZAISTA ĆE BOSNA I HERCEGOVINA ONDA BITI JEDNAKO SRPSKA, KAO HRVATSKA I MUSLIMANSKA.
Osman Karabegović
Referat na temu “Značaj ZAVNOBiH-a”,
Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, 25./26. novembar 1943. godine, Mrkonjić grad.
(1) Pripadnici Jugoslovenske nacionalne stranke.
(2) Pripadnici Organizacije jugoslovenskih nacionalista
(3) Mehmed.
(4) Mihailović.
(5) Stojanović.
(6) Odnosi se na Petra Živkovića.
(7) Odnosi se na Bogoljuba Jevtića.
(8) Odnosi se na jugoslovensku emigrantsku vladu.
Izvor: Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine: dokumenti 1943 – 1944, Institut za istoriju radničkog pokreta, “Veselin Masleša”, Sarajevo 1968.