Debata oko „eutanazije“ treba se proširiti raspravom o kulturi umiranja. Trebamo umiranje i smrt priznati kao ključne komponente ljudskoga života.
Izvor fotografije: Jacques-Louis David: Sokratova smrt (1787)
Već duže vrijeme se javnost, kada je riječ o posljednjoj fazi ljudskoga života, fiksirala na temu „eutanazija – potpomognuto samoubojstvo“
Autor: Otfried Höffe
Nedostaju nam obredi u ophođenju s umiranjem i smrću
U međuvremenu ona, koja se može nazvati kulturom smrti, otvara se daleko većoj zadaći, te zaslužuje prvu tezu: tema „eutanazije“ treba se proširiti na temu „kulture umiranja“. Zaboravili smo na obrede kako bi se ophodili prema umiranju i smrti. S tim je nestala i sposobnost razgovora s umirućim, s njihovom rodbinom i onima koji ostaju iza njih, a da ne koristimo bezvrijedne floskule.
Druga teza: za kulturu umiranja nužno je potrebna kultura razgovora
To podrazumijeva ono što je u ovom utilitarističkom svijetu nestalo: poštovanje prema simboličkim radnjama koje svoj smisao i namjeru nose u sebi. Nije potrebno, ovu antropološku činjenicu, nužnost umiranja, egzistencijalistički nadmašiti i kvazireligiozno s Kierkegaardom život sublimirati kao „bolest na smrt“ ili s Heideggerom kao „bitak pri smrti“.
Umiranju pripada i umijeće življenja
Unatoč tomu valja prihvatiti i treću tezu: kulturi umiranja pripada i umijeće življenja, prije nazvanu „ars moriendi“, koje treba naučiti mnogo prije faze umiranja. Ponuđeno je pet strategija koje se međusobno ograničavaju. Povrh toga imaju jedan zajednički uvid, naime, da čas smrti nije najpresudniji. Kao prva strategija, kako naučti umrijeti, kao model nudi se obrazac filozofiranja: tko sa Sokratom drži da je u životu jedino važan integritet i čestitost i tko takav život vodi, nema za čim zažaliti ni pri jednoj takozvanoj „preuranjenoj“ smrti.
Prije nego što se ova strategija odbije kao „preidealistična“, treba obratiti pozornost na njezinu realističnu srž: budući da je skoro svakom čovjeku važno poštivanje drugih i samopoštivanje, bilo bi dobro da na kraju života nemamo puno stvari za koje bi voljeli da ih nismo učinili i za koje bi se trebali sramiti. A tamo gdje je to slučaj, nastoji se to popraviti koliko god je moguće. S druge pak strane ova strategija ima jedno očito ograničenje koje vidimo kod Sokratovih prijatelja. Naime, ne smije se zaboraviti na one koji ostaju i kojima rastanak teško pada.
Četvrta teza: kulturi umiranja nužno je potrebna kultura rastajanja
Druga strategija, naučiti umirati, poznata nam je od francuskog filozofa Michela de Montaignea. On ostavlja Sokrata po strani i zahtijeva samo da budemo „u svako doba spremni i pripravni“. Međutim ova strategija, nastavlja Montaigne, zahtijeva nešto što ni onda, a ni danas nije realistično: nemati nikakvih životnih planova, koji zahtijevaju dugo vrijeme realiziranja. I sam Sokrat je imao životni plan. Htio je sofistima oteti njihovo znanstveno samopouzdanje te atenskoj mladeži ponuditi alternativni odgojni ideal.
Prema trećoj strategiji, koju zastupa Ernst Tugendhat, ne treba se odreći dugoročnih životnih planova. Dovoljno je ne uzimati se previše ozbiljno. Čak i onaj tko uspije unutar svijeta smjestiti se na rub, i dalje ostaje važan za prijatelje i životne partnere, a za roditelje i djecu nezamjenjiv. Tamo gdje se život pojavljuje s patnjom i nesrećom, htjeli to ili ne, život nas s ruba gura u sredinu. Tko se u mučnom suprotstavljanju lošim neprilikama nauči smirenosti, prati četvrtu strategiju, koju sam nekoć predložio.
Peta strategija, koja se oslanja na Descartesa, zasigurno je danas dominantna. Prema njoj je zdravlje najviše dobro i ona se nastoji riješiti „beskonačnog broja bolesti“ čak i starenja. Ovoj tehnicističkoj strategiji prijeti opasnost kojoj je teško umaći zbog ogromnog napretka medicine i jake volje za životom. Međutim, postoje stavovi i uvidi koji prkose riziku.
Medicina se umiranju i smrti treba pokloniti
Jedino suprotstavljane počinje sa zadaćom, petom tezom: umiranje i smrt treba priznati kao ključne komponente ljudskog života. Ovoj se nadmoći treba pokloniti i medicina. To znači da se medicina suočava sa sužavanjem svoga zanimanja na kurativna i preventivna djelovanja, što je nasreću već počelo.
Šesta teza: zadaća medicine je razviti palijativnu medicinu
Palijativnu njegu i skrb ne smijemo, međutim ,svesti samo na medicinsku kompetenciju. Nije dovoljno ublažavati boli, utažiti žeđ i riješiti mogući respiratorni poremećaj. Pacijenti koji umiru imaju i emocionalnu, socijalnu i vjerojatno (u sekularnim društvima vrlo rado zanemarenu) duhovnu dimenziju, za koje je medicina samo djelomično zadužena. Ovoj proširenoj zadaći posvećuju se hospicijski pokreti sa motom: „Ne radi se o tome da životu damo više dana, nego da danima damo više života.“
Kulturi umiranja pripada i kultura volontiranja
Trenutno hospicijski pokret vode dragovoljci, što vodi sedmoj tezi: kulturi umiranja pripada i kultura volontiranja. Pretvori li se umiranje u jedan duži proces, mnogim ljudima više nije samo do sprječavanja boli, osobnoj podršci i utjehi. Mnogi razmišljaju o svom životu i rijetko mogu ustvrditi: „Non, je ne regrette rien – ni le bien, qu’on m’a fait – ni le mal“ (Ne, ne žalim ni za čime – ni za dobrom koje mi je učinjeno – ni za lošim). Sretan je onaj tko u pogledu unatrag opazi lijepe trenutke i životne faze; tko opazi da se u neprilikama ophodio kreativno i tko je unatoč nekim slabostima općenito živio pravedno, spreman pomoći i suosjećajno. U svakom slučaju medicinski izlječivi aspekti trebaju imati manje značenje od proživljenog života.
Sreća, samopoštovanje i moralna autonomija
Stoga filozofija preporučuje osmu tezu: kako bi naučili umrijeti, treba naučiti – po mjeri sreće (eudaimonie), samopoštovanja i moralne autonomije – živjeti.
Prevod: Darko Pejanović
Izvor: http://www.nzz.ch/