Byung-Chul Han o strahu od drugog i drugačijeg, savremenom narcizmu, vremenu u kojem živimo i pustinji istosti.
Byung-Chul Han je južnokorejski autor, teoretičar i profesor koji već decenijama živi u Njemačkoj gdje predaje na berlinskom univerzitetu, autor je 16 knjiga (poput Premorenog društva, Psihopolitike ili Protjerivanja različitog) i jedan je od predanih izučavalaca zla koje je zadesilo hiperkonzumeristička i neoliberalna društva nakon pada Berlinskog zida.
“U Orwellovoj 1984, društvo je bilo svjesno da se njime dominira. Danas nemamo čak ni tu svijest o dominaciji”, kazao je ovaj filozof na predavanju koje je u februaru održao u Centro de Cultura Contemporánea de Barcelona (CCCB) kada je govorio o protjerivanju različitosti i predstavio svoju specifičnu viziju, baziranu na tezi da se pojedinci danas samoiskorištavaju i da osjećaju strah od drugog i drugačijeg, živeći pritom u pustinji – paklu istosti.
Autentičnost. Ljudi se predstavljaju autentičnima zato što svi žele biti drugačijim od ostalih, što dalje tjera pojedinca da se sam kreira, odnosno stvara. A danas je nemoguće biti autentičan jer nas upravo ta želja da budemo drugačiji čini da postajemo isti. Rezultat: sistem dozvoljava samo „tržišne razlike“.
Samoizrabljivanje. Živimo pod tjeskobom da ne možemo uvijek sve stići uraditi i ako ne uspijemo, sami smo krivi. Danas čovjek izrabljuje sam sebe, umišljajući da se zapravo ostvaruje, što je podmukla logika neoliberalizma koja vrhunac dostiže u sindromu pregorjelog radnika. A posljedica je još gora – nemamo se protiv koga usmjeriti, nema drugih od kojih dolazi represija. To je otuđenje od samoga sebe.
“Big data”. Podaci čine misli nepotrebnim. Ako je sve brojivo, sve je isto. Nalazimo se na vrhuncu dataizma. Čovjek više nije svoj suveren nego je rezultat algoritamskih operacija koja dominiraju njim, a da toga pojedinac nije niti svjestan. Da li će se pobuna dogoditi kada prestanemo dijeliti podatke ili kada prestanemo biti prisutni na društvenim mrežama? Ne možemo prestati dijeliti svoje podatke, potrebno je prilagoditi se sistemu: elektronske knjige su napravljene kako bismo ih čitali, ne kako bi mene čitali preko algoritama. Ili će algoritmi u budućnosti praviti ljude? Potrebna nam je digitalna povelja koja će povratiti ljudsko dostojanstvo.
Komunikacija. Bez prisustva drugog, komunikacija se pretvara u puku razmjenu informacija: kvalitetni odnosi su zamijenjeni površnim vezama kojima se opet samo povezujemo sa istima; digitalna komunikacija je samo vidljiva, ne uključuje druga čula. Nalazimo se u fazi kada je komunikacija slabija nego ikada ranije – globalna komunikacija i komunikacija lajkovima posreduje samo među onima koji su međusobno isti jer isto ne boli!
Bašta. Ja sam drugačiji, okružen sam analognim aparatima, imao sam dva klavira od 400 kg i tri godine sam uzgajao tajnu baštu koja mi je omogućila konktakt sa stvarnošću: bojama, mirisima, osećajima. Dozvolila mi je da primijetim drugost zemlje: zemlja je imala težinu, sve sam radio rukama. Digitalno nema težinu, ne miriše, ne pruža otpor, pređeš prstom i to je to. To je ukidanje stvarnosti. Moja sljedeća knjiga zvat će se Pohvala zemlji, Tajna bašta. Zemlja je puno više od brojki.
Narcizam. Biti posmatran danas je centralni aspekt postojanja u svijetu. Problem je u tome što je Narcis slijep za drugoga, a bez tog drugog čovjek ne može sam stvoriti osjećaj samopouzdanja. Narcizam je dosegao nivo onoga što bi trebao biti lijek za narcizam a to je umjetnost. Umjetnost je pretvorena u narcizam, služi za puko konzumiranje, plaćaju se budalaštine, a umjetnost je već postala žrtvom sistema. Da se umjetnost otuđuje od sistema, to bi bio novi narativ, ali nije.
Drugi. Što više pojedinci liče jedni na druge, sve se više povećava proizvodnja – to je trenutna logika, kapitalu je potrebno da svi budemo isti, u svemu, čak i kao turisti jer neoliberalizam ne bi funkcionirao da smo mi kao pojedinci drugačiji. Zbog toga Han predlaže da se vratimo originalnom biću koje ne konzumira i ne komunicira nerazumno. Ne daje konkretna rješenja, ali izražava nadu da će se sistem, na koncu, samourušiti. U svakom slučaju, živimo u dobu radikalnog konformizma: univerzitet ima klijente i jedino što radi jeste stvaranje novih radnika, bez da studente oblikuje duhovno. Svijet je na granici svojih mogućnosti, pa možda tako dođe do kratkog spoja i budemo u stanju povratiti to svoje originalno biće.
Izbjeglice. Han je jasan, trenutni neoliberalni sistem ne osjeća strah ili gađenje prema izbjeglicama već ih vidi kao teret, uz prijezir ili zavist. Ali taj isti zapadni svijet poslije svega će provesti godišnji odmor u domovini izbjeglica.
Vrijeme. Potrebno je revolucionalno promijeniti način provođenja vremena. Trenutni brzi tempo života, smanjuje mogućnost opstanka. Potrebno nam je vrijeme za sebe koje nam sistem ne dozvoljava; potrebno nam je vrijeme za zabavu, da stanemo i ne radimo ništa produktivno. Ali ovo vrijeme ne smijemo poistovjećivati sa vremenom za odmor koji nam je potreban da bismo nastavili da radimo. Radno vrijeme je izgubljeno vrijeme, ono nije vrijeme koje imamo za sebe.
Tekst objavljen za El Pais.