Foto: Prometej.ba
Naš um je sposoban za ogromne stvari, on je taj koji stvara umjetnost, naučna djela i u stanju je riješiti mnoge teške, na prvu nerješive probleme. Ali i pored toga, on je veoma često naš mučitelj koji nam šalje strašne misli koje ne bismo željeli misliti
Jedna od najboljih uloga Leonarda DiCaprija mi je ona u kojoj tumači lik ekscentričnog milionera Howarda Hughesa. Film se zove The Aviator (2004) i režirao ga je Martin Scorsese. Iako Hughes ima veoma bogatu biografiju – bio je inženjer, pilot, producent, biznismen, filantrop…, ono što u filmu ipak ostavlja najveći utisak je način na koji je prikazan njegov opsesivno-kompulzivni poremećaj. Pratimo kako postepeno napreduje od pranja ruku, preko drugih „banalnih” opsesija, dok se na kraju Hughes pretvara u potpunog izopćenika iz društva – život provodi nag u hotelskoj sobi, urinira u flašu od mlijeka i opsesivno pazi da ništa ne dodirne bez papirne maramice.
Spomenom ovog filma počinje i Steven C. Hayes svoj članak o opsesivnim mislima u časopisu Psychology Today. Hayes nam otkriva kako je Hughes odrastao s majkom koja je stalno strepila da joj sin ne oboli od neke opasne bolesti, da bi i sam na kraju razvio opsesivni strah od bacila. Pored bizarnog ponašanja, bio je poznat i po detaljnim uputama kojih su se morale pridržavati njegove sluge i ljudi koji su dolazili u kontakt s njim. Svi su morali nekoliko puta oprati ruke, a onda ih umotati u nekoliko slojeva papira. Konzervu breskve su prije otvaranja morali prvo temeljito izribati, a onda isuti u posudu strogo pazeći da je njome ne dodirnu.
U skladu s naslovom svoje poznate knjige Get Out of Your Mind & Into Your Life (Izađi iz svog uma u svoj život, u prevodu Igora Krnetića), Hayes zaključuje da je Hughes, bez obzira na basnoslovno bogatstvo koje mu je omogućilo slobodu u toliko stvari u životu, na kraju skončao kao zarobljenik svog uma.
Priroda opsesivnih misli i kako ih se riješiti
Iako su Hughesa smatrali za ludog i ekscentričnog bogataša, njegov slučaj bismo mogli svrstati u klasičan primjer opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Međutim, bez obzira na njegovo ponašanje koje je bilo motivirano opsesivnim mislima, on se u suštini nije razlikovao od nas, odnosno svih ostalih. Svi mi, s vremena na vrijeme, imamo opsesivne misli, i jedino što nas razlikuje je to što mi u njih ne vjerujemo, ili barem ne vjerujemo u stepenu u kojem je on vjerovao. Vjerovatno ne postoji osoba na planeti koja nekad nije imala neku misao praćenu određenom vrstom nelagode i koja se – baš zbog toga – ponovila.
Sjećam se kako sam se kao djevojčica voljela penjati na stablo dunje koje se nalazilo u dedinom dvorištu. Bilo je prekrasno, široke i razgranate krošnje, veoma pristupačne za penjanje, a bilo je to u ono davno vrijeme kada su se djeca još penjala na drveće. Bez ikakve namjere da skrenem u patetičnu nostalgiju, želim reći kako mi je u jednom trenutku palo na pamet da skočim. Grana na koju bih se uspela se nadvijala nad cestu i bilo je sasvim lako pasti, trebalo je samo da popustim stisak ili zakoračim jednom nogom. Danima, tačnije mjesecima, zamišljala sam kako padam, osjećajući pri tom slabost u koljenima. Iako sam znala da neću zaista skočiti, nisam potpuno vjerovala ni da neću, tako da je moje penjanje duži period pratio strah da bi se to stvarno moglo desiti.
Poslije se isto dešavalo kada bih sa mosta pogledala u nabujalu rijeku ili bi me prostrijelila misao da zakoračim na šine dok se približavao voz koji čekam. Vjerujem da je ovo karakteristično za većinu i da se u ovome mogu pronaći mnogi čitaoci ovog teksta. To je zato što su ovakve misli zapravo veoma prirodne i logične našem umu. Budući da asocira putem asocijacija blizine ili sličnosti, te izvodi logične zaključke, a dosta toga je pročitao, vidio i doživio, našem je umu sasvim prirodno da nam pošalje misao da ćemo skočiti dok se nalazimo na balkonu šestog sprata. Neko je to već uradio prije nas, jer sa balkona se lako skače, pa bismo mogli i mi… Pri tome takve misli same po sebi nisu problem, već problem nastaje kada im povjerujemo i zaključimo da govore nešto dublje o nama.
Prisustvo opsesivnih misli, intruzivnih ili automatskih, ne znači uvijek i kompulzije i ne podrazumijeva uvijek dijagnozu OKP-a. O kompulzijama govorimo kada su misli praćene ponašanjima kojima je cilj da smanje ili uklone nelagodu koju izazivaju same misli. Najuobičajenija kompulzija koja se asocira s ovim problemom podrazumijeva pretjerano pranje i čišćenje, sebe ili okoline. Upravo su takva ponašanja pratila Hughesov strah od zaraze i bolesti, što je dovedeno do paroksizma rezultiralo njegovim potpunim povlačenjem iz života. Kompulzije, i kada su prisutne u manjoj mjeri, uvijek za posljedicu imaju žrtvovanje vremena i energije na zaštitnička/sprečavajuća ponašanja.
S obzirom na prirodu sadržaja opsesivnih misli, dijelimo ih na nekoliko kategorija: zdravstvene (strah od zaraze ili nekih drugih bolesti), seksualne (često se vežu za nasilje, incest ili neku drugu vrstu nepriličnog seksa), nasilne (misli o ozljeđivanju ili ubijanju drugih ljudi, veoma često bliskih osoba; roditelji često imaju misli/slike kako ubijaju vlastitu djecu), blasfemične (posvećeni vjernici mogu imati misli kako usljed molitvenog čina opsuju Boga ili pak rade drug grešna ponašanja), te suicidalne (kao što je opisano u prethodnom dijelu, misli o različitim načinima na koje je moguće skončati život).
U svojoj psihoterapijskog praksi često imam klijente koji imaju opsesivne misli i OKP, bilo izolovano bilo kao dio šire slike. Razlozi zbog kojih dolaze su individualno specifični, ali recimo da se svi mogu svesti pod jednu od ovih kategorija. Naročito su prisutne misli koje se tiču teme zdravlja, a postoje i zvanični podaci o porastu ove problematike nakon pandemije. Veliki broj klijenata ima i nasilne i „amoralne” misli, što samo po sebi nije problem, već on nastaje kada povjeruju u njih i pomisle da označavaju nešto više od pukih misli: pomisle da bi stvarno mogli ugušiti bebu jastukom ili izbosti mamu nožem. Svi oni žele da saznaju kako da ih se riješe i sigurno se razočaraju kada mi, puni nade, postave to pitanje, a ja odgovorim: nikako.
Tokom psihoterapijskog rada se otkriva šta to zapravo znači, ali suština je doći do spoznaje da su „misli samo misli” i da rješenje nije u rješavanju, nego u prihvatanju. Za detaljniji odgovor preporučujem na početku naveden odličan članak Stevena C. Hayesa.
Tortura ili umjetnost
Kompulzije koje se tiču čistoće i urednosti često se valoriziraju i smatraju za poželjno ponašanje. Naročito u tradicijskom kontekstu kada govorimo o čistoći kuće i „vrlinama” koje treba da ima svaka domaćica. Ja se u tom smislu volim igrati sa analiziranjem veša dok se suši na štriku. Iako na prvu djeluje dosadno i isto, pažljivim posmatranjem se mogu otkriti mnoge estetske dimenzije. Naročito me fascinira štrik na balkonu jedne zgrade pored koje svaki dan prolazim i iskreno se obradujem kada ugledam na njemu veš jer svaki put slijedi novo otkriće. Podijelit ću ovaj put samo dio prizora koji sam gledala jedno jutro.
Zamislite one klasične kuhinjske krpe, s karo uzorkom, obrubljene linijom, koje ima svaka kuhinja i dolaze u nekoliko različitih boja, od kojih svaka boja ima nekoliko nijansi. Sad zamislite svaku od tih nijansi kako prati dugin spektar na štriku, pa crvene krpe na štriku idu od svijetlo crvene koja graniči sa narandžastom do tamno crvene koja graniči sa ljubičastom. I to su samo crvene, na isti način imamo i plave i žute. A sad zamislite da takve krpe dolaze i u različitim veličinama, imaju one standardne, ali imaju i veće i manje od tih, i kako boje prate i veličinu i štrik ih reda u savršenoj silaznoj ili uzlaznoj liniji, zavisi s koje strane se gleda i nema te krpe koja dolazi centimetar prije svog reda. I ako biste pomislili da je to kraj, prevarili biste se jer postoji još jedan neizostavan i stalan element svake štrik-postavke: štipaljke. Štipaljke također bojom odgovaraju svakoj krpi, pa žuta štipaljka ide sa žutom krpom, a manja plava štipaljka sa manjom plavom krpom. Fascinantan je taj sklad, takva harmonija i pomalo podsjeća na neko skladno umjetničko djelo. Jer sigurna sam da iza svakog tog čina vješanja veša moraju stajati trud, posvećenost, vrijeme i inspiracija. Ne znam ko je autorica (da, smijem se opkladiti da je žena), ali znam da bih bila sretna da se stvarno radi o umjetnici koju takvo vješanje veša beskrajno zabavlja i u kojem uživa. Međutim, godine i iskustvo mi govore da se prije radi o nekoj kojoj je ovakva radnja prije prisila i predstavlja rješavanje nelagode, iako oduzima previše vremena i energije i od onako kratkog dana za odmor i uživanje.
Naš um je sposoban za ogromne stvari, on je taj koji stvara umjetnost, naučna djela i u stanju je riješiti mnoge teške, na prvu nerješive probleme. Ali i pored toga, on je veoma često naš mučitelj, onaj koji nam puno više odmažu nego pomažu. Šalje nam misli kojima je bolje ne vjerovati, jer naposljetku, to su samo misli.
Piše: Emina Žuna, Prometej.ba