Foto: Frank Hammerschmidt/dpa via AP
Da bismo doista razumjeli populizam, moramo gledati dugoročno. Šezdesetih godina prošlog stoljeća populističke stranke u Europi u prosjeku su osvajale 5,4% glasova, dok im danas, nakon izbora za Europski parlament 9. lipnja, svoj glas daje više od 20% biračkog tijela.
Piše: Jesus Casquete
Nisu svi populisti desničari. Neke populističke stranke pripadaju lijevoj strani političkog spektra, uključujući La France Insoumise i njemačku Sahra Wagenknecht Alijansu . Međutim, u današnjem političkom krajoliku oni koji imaju utjecaja su desničarske populističke stranke, koje naciju stavljaju u prvi plan, dok napadaju i diskriminaraju one “druge” u etničkom, nacionalnom, društvenom ili vjerskom smislu.
Zastupnici ultranacionalističkih stranaka poput Francuskog nacionalnog saveza, Alternative za Njemačku (AfD) i španjolskog Vox-a postali su značajni igrači u parlamentu u Strasbourgu. Krajnja desnica vodi u anketama u Francuskoj, Italiji, Austriji i Mađarskoj, a u Njemačkoj, Poljskoj i Nizozemskoj su na drugom mjestu.
S tim strankama, koje pozivaju na vraćanje suvereniteta pojedinačnim državama, posljedice bi mogle biti od egzistencijalne važnosti za Europsku uniju i potencijalno cijeli svijet, s obzirom na hitnu političku potrebu da se uspore i preokrenu procesi klimatskih promjena.
Dok su gospodarska kriza iz 2008. i migracijska kriza iz 2015. označile prekretnice za populizam u Europi, nijedna ne može u potpunosti objasniti koliko je on duboko ukorijenjen u politici kontinenta. Međutim, postoje i dugoročna strukturalna objašnjenja, koja su usko povezana s našim odnosom prema vremenu.
Svijet koji ubrzava
Današnji svijet kreće se vrtoglavom brzinom. Živimo u eri dostave istog dana, brze hrane i brze mode. Glasovne poruke i podcaste služamo dvostrukom brzinom, a i najmanju sumnju ili znatiželju trenutno zadovoljimo pretragom na telefonima, zaobilazeći bilo kakvu potrebu za osobnom interakcijom ili trenucima neizvjesnosti. Tehnologija je nestrpljenje učinila normom.
Isto vrijedi i za ekonomiju, kojom upravljaju trenutne odluke donesene na burzi na Wall Streetu, u Londonu ili Šangaju. Čak i u kućanstvima ili na poslu, nepredviđenost i prolaznost dominiraju. Gdje god pogledamo vlada princip da je vrijeme novac, a to je ubrzalo tempo naših života.
Populisti iskorištavaju narušeni odnos s vremenom
Desničarski populizam iskorištava činjenicu da je demokracija po definiciji spora i stoga sve više nesposobna za rješavanje najhitnijih problema. Niti jedna druga ideološka struja nije prepoznala mjeru u kojoj naša spora demokratska politika nije usklađena s brzim, ili čak instantnim tempom naših gospodarstava i društava, a iskorištavanje ovog jaza na izborima im je isplatilo velike dividende.
Desetljećima su ankete poput European Values Survey slale zabrinjavajuće ali neprimijećene signale o budućnosti liberalne demokracije. Sve više i više glasača slaže se da je jak vođa, koji ne mora brinuti o parlamentu i izborima, dobar način upravljanja državom. Glasači krajnje desnice najviše se slažu s ovim autoritarnim skretanjem. Povoljno gledište mlađe generacije o “jakim vođama“ dodaje još jedan sloj zabrinutosti za budućnost demokracije.
U svijetu u kojem je strpljenje sve rijeđa vrlina a politički sustavi zaostaju, ono što desničarski populisti nude je politika izgrađena oko žurbe, jednostavnosti i prečaca.
To je prikazano nizom tupih i nepraktičnih brzih rješenja. Kako bi zaustavili migracijske tokove, oni govore o zatvaranju granica ili “repatrijaciji” migranata . Obiteljsko i rodno nasilje su, kako tvrde, izmišljeni. U zemljama s perifernim nacionalističkim pokretima, poput Španjolske, obećavaju da će potpuno zabraniti “secesionističke” stranke, što je mjera koja je izričito uključena u manifest krajnje desne stranke Vox.
Pokojna španjolska spisateljica Almudena Grandes jasno je vidjela vezu između krajnje desnice i vremena. U svom posthumnom, distopijskom romanu iz 2022. Todo va a mejorar (Sve će biti bolje), populistička stranka zove se “Movimiento Ciudadano ¡Soluciones Ya!” (“Građanski pokret, rješenja odmah!”). Obećanje stranke o trenutnim rješenjima i odbijanje da se uopće nazove “strankom” – nego se predstavlja kao alternativa politici – dva su ključna elementa ove ideološke obitelji koje je Grandes izdvojila.
Referendum o svemu
Mnoge krajnje desničarske vlade održavaju redovite nacionalne referendume, posebice mađarske “nacionalne konzultacije” i sličnih mjera u Poljskoj dok su njom upravljali Zakon i pravda. Riječ je o mjeri “popularizacije demokracije” koju populističke desničarske stranke uključuju u svoje izborne programe.
U Njemačkoj se mnogi zalažu za održavanje plebiscita „po švicarskom modelu”. Marine Le Pen predlaže raspisivanje godišnjeg “velikog referenduma” ako postane predsjednica Francuske: “revoluciju blizine” koja bi omogućila “narodu” da kontrolira odluke vlade. U Španjolskoj, Vox se poziva na članak 92. španjolskog ustava koji otvara vrata referendumima o imigraciji, zakonima o rodnom nasilju ili zabrani regionalnih stranaka koje se zalažu za neovisnost.
Nije slučajnost da su pitanja koja su predmet takvih plebiscita uvijek kontroverzna ili zapaljiva. Mađarske su “konzultacije” kritizirane zbog postavljanja pristranih, sugestivnih pitanja i neobjavljivanja njihovih rezultata.
Čini se da je ukidanjem promišljanja, koje je kamen temeljac liberalne demokratske politike, desničarski populizam pronašao ključ za uspjeh u našem brzom društvu. Čini se da je za sve veći broj glasača vrijeme za razmišljanje ili promišljanje ništa više od prepreke učinkovitom donošenju odluka, a to je stav koji povećava snagu krajnje desnice.
Jedan od najvećih i najhitnijih izazova našeg doba je preokrenuti ovu demokratsku regresiju, a svaki lijek morat će ubrzati proces donošenja političkih odluka bez potkopavanja vrijednosti koje podupiru demokraciju.
PrevodDD