Zbog toga se, eto, Hrvati u hrvatskom jeziku ne osjećaju tek nesigurno i anksiozno: oni se hrvatskog jezika baš panično boje. I panično se u njemu boje – srpskog. Srpski je jezik, naime, najstrašniji i najsmrtonosniji od svih živih i mrtvih jezika.
Piše: Boris Dežulović
Ruku na srce, medicini, psihologiji i sociolingvistici to nije posve nepoznata stvar. Strah od jezika. Sve otkako su prije stotinjak hiljada godina naši prapreci svoje majmunsko hukanje artikulirali u glasove i počeli se sporazumijevati prvim ljudskim jezikom, njihovi najveći neprijatelji više nisu bili sabljasti tigrovi, već nepoznati hominidi čiji je izgled bio posve identičan njihovom, ali im je hukanje bilo posve nepoznato. U praiskonskoj je prirodi čovjeka da se boji onoga što ne razumije, a ništa na ovom svijetu živ čovjek ne razumije manje od stranog jezika. Strani jezik upravo je i izmišljen da ga on ne razumije.
U Kobeu će se tako prodavač u dućanu najstrašnije izderati na vas, i vi ćete bezglavo pobjeći psujući majku sebi i svom neoprezu pred ponosnim čuvarima japanske tradicije, a sve samo zato što niste razumjeli da vam je tip upravo rekao kako imate oči boje carskog zelenog žada i pitao biste li se možda udali za njega. Pohotna Mađarica u Podgori će vas zamoliti za neobavezan seks, a vi ćete joj prestravljeni dati i novčanik i ručni sat i vjenčani prsten. Pričat ćete, recimo, kako ste u Dormstadtu jednom prilikom u posljednji čas pobjegli psihopatskom neonacističkom masovnom ubojici, jer niste shvatili da vam je ubogi njemački student recitirao znamenito trideset drugo pjevanje “Lirskog intermezza” Heinricha Heinea, “Schöne, helle, goldne Sterne/grüßt die Liebste in der Ferne”. O nesretnim Arapima – na čije obično i ljubazno “dobar dan” ili “doviđenja” policija blokira uži centar grada – da i ne pričamo.
Danas možda ne razumijemo japanski, mađarski, njemački ili arapski, ali razumijemo mehanizme zbog kojih ih se bojimo. Taj je strah u katalogu strahova zaveden pod stručnim nazivom ksenoglosofobija. U nepoznatom stranom jeziku ljudi se osjećaju nesigurni i ugroženi, pa čak i ustravljeni, kao u divljoj džungli u kojoj je svaka tuđa riječ opasna i krvožedna zvijer. Nitko nikad, primijetili ste to, začuvši posve nepoznati jezik nije pomislio kako mu je stranac upravo rekao kako ima oči boje carskog zelenog žada, ili da želi neobavezan seks, ili da mu recitira lirsku pjesmu o sjajnim zvijezdama na visini. Ili da mu samo kaže, štajaznam, “dobar dan”.
U medicini, psihologiji i sociolingvistici, rekoh, ksenoglosofobija nije nepoznata stvar. Nije, štoviše, nepoznata ni tjeskoba čovjeka u vlastitom, materinjem jeziku. Niste možda ni znali da u katalogu ljudskih strahova postoji stručni naziv i za tu vrstu anksioznosti – shizoglosija.
Pojam “schizoglossia” u lingvističku je znanost uveden prije točno pedeset godina, travnja 1962., na konferenciji iz lingvističkih studija na američkom sveučilištu Georgetown. Od starogrčkih riječi σχίζειν, schizein, koja znači “raspolutiti”, i γλῶσσα, glossa, “jezik”, odnosno “govor”, shizoglosiju je skovao dr. Einar Haugen, ugledni profesor sa sveučilišta Wisconsin i pionir američke sociolingvistike, koji je na okruglom stolu o dvojezičnosti održao predavanje “Shizoglosija i lingvističke norme”.
Haugen je bio norveških korijena i govorio je podjednako iz iskustva Norveške, u kojoj je vlada upravo tih godina uvodila standard između dvije ravnopravne varijante norveškog, kao i svog američkog iskustva, odnosno iskustva ljudi nesigurnih u svom jeziku između američkog i britanskog engleskog. U oba slučaja – kao uostalom u svakom, kako reče profesor Haugen, “složenom društvu” – izvorni govornici razvijaju tjeskobu od normiranog materinjeg jezika, u kojemu se osjećaju kao stranci, ili barem nedovoljno Norvežani ili loši Amerikanci.
Shizoglosija je dobar termin, jer nije riječ o klasičnoj fobiji: riječ je o tjeskobi, a ne o strahu. Strah od vlastitog jezika nešto je sasvim drugo. Ne znaju Norvežani i Amerikanci što je strah. Da je profesor Einar Haugen dovoljno dugo poživio, lijep bi mu sociolingvistički izazov bilo otkriće da postoji društvo i narod koji u svom materinjem jeziku ne osjeća tjeskobu, već klasičnu fobiju. Čak ne i običnu fobiju, već upravo nekontrolirani, panični strah.
U povijesti ljudskog roda, u svih stotinu hiljada godina otkako je prva sapienščad svoje majmunsko hukanje artikulirala u glasove i počela se sporazumijevati prvim ljudskim jezikom, nije postojao niti postoji narod koji se tako panično boji vlastitog jezika kao što se svog materinjeg jezika boje Hrvati.
Nije, naime, riječ o tome da se Hrvati u hrvatskom jeziku osjećaju nesigurno i anksiozno. Nesigurno i anksiozno u standardnom se hrvatskom jeziku eventualno mogu osjećati stranci koji su ga savladali – ako, jasno, za potrebe ovog ogleda pretpostavimo da je standardni hrvatski jezik uopće moguće savladati. To je zato što hrvatski jezični standard, za razliku od ostalih babilonskih jezičnih standarda, nije uveden zbog ujednačavanja komunikacije u organizaciji društva. Hrvatski jezični standard, naime, uveden je zato i samo zato da se razlikuje od srpskog.
Zbog toga se, eto, Hrvati u hrvatskom jeziku ne osjećaju tek nesigurno i anksiozno: oni se hrvatskog jezika baš panično boje. I panično se u njemu boje – srpskog. Srpski je jezik, naime, najstrašniji i najsmrtonosniji od svih živih i mrtvih jezika.
Laicima s američkih i norveških lingvističkih studija fenomen je najlakše prispodobiti primjerom iz svijeta gljivarstva. Hrvatski jezik, recimo, jestiva je i izvanredno ukusna bisernica ružičastog klobuka s crvenkastim točkicama, a srpski je gotovo potpuno identična gljiva, tek za nijansu tamnijeg klobuka, a zapravo izvanredno otrovna panterova muhara koja izaziva grčenje trbuha, halucinacije, agoniju i smrt. Hrvatska sociolingvistika poznaje mnogo dokumentiranih slučajeva da je netko slučajno izgovorio srpsku riječ i završio na najbližoj traumatologiji, ili pak istog časa umro od unutrašnjeg krvarenja, kontuzije mozga ili iznenadnog kalibra 7,62 u kardiovaskularnom sustavu.
Za razliku od Amerikanaca ili Norvežana, Hrvati se tako svog rođenog jezika ne boje zato što se kao izvorni govornici osjećaju nedovoljno Hrvati ili pak loši Hrvati, već zato što po standardnom materinjem oni uopće nisu Hrvati. Što ne bi bio toliki problem kad bi kao nehrvati bili Amerikanci ili Norvežani. Problem s hrvatskom jezikom je u tome što u njemu živ Hrvat kao nehrvat može biti samo – Srbin. U standardnom hrvatskom jeziku, ukratko, funkcionalno usmeni Hrvat sa svojim kolokvijalnim govornim hrvatskim nije potencijalni stranac, već potencijalni četnik.
U Splitu ćete tako bezglavo pobjeći iz dućana, psujući majku sebi i svom neoprezu pred ponosnim čuvarima hrvatske tradicije, a sve samo zato što niste razumjeli da vas je ljubazna blagajnica na kasi upravo ljubazno podučila kako se na hrvatskom ne kaže ni “kusur” ni “hiljadu”. Pohotna hrvatska udovica u Podgori će vam se požaliti da je potrebita, a vi ćete joj odmah dati i novčanik i ručni sat i vjenčani prsten. Pričat ćete, recimo, kako ste u Vukovaru jednom prilikom u posljednji čas pobjegli psihopatskom srpskom masovnom ubojici, jer niste shvatili da vam je ubogi student recitirao rane pesme Tina Ujevića. O nesretnim Hrvatima na čije najobičnije “prijatno” ili “zdravo” policija blokira uži centar grada da i ne pričamo.
Hrvatska jezična obavještajna služba gora je čak i od tajne policije u Istočnoj Njemačkoj, gdje je za Stasi, špijunirajući pola nacije, ipak radila samo polovica stanovnika. U Hrvatskoj, svi špijuniraju sve. Prestravljen od opasnog i strašnog materinjeg jezika, svatko nadzire svakoga, svatko je istovremeno i podmukli srpski govornik i prilježni hrvatski lektor. Sad već više od trideset godina zlosretni Hrvati tako po vlastitom materinjem jeziku hodaju kao po minskom polju, u raspolućenoj i paralelnoj stvarnosti. U kojoj – samo jedan nasumičan primjer – za mjesto u kojemu se prodaje neka roba standardni hrvatski jezik poznaje samo dvije riječi, “prodavaonica” i “trgovina”, pa ipak nitko nikad u cijelom svom životu nije rekao da “ide u prodavaonicu”, niti je nešto “kupio u trgovini”.
Pomalo se, kako vidite, i sam amaterski bavim sociolingvistikom, pa sam na tragu dr. Einara Haugena domislio termin koji bi u katalogu strahova dosta dobro mogao pokriti taj posve endemski strah i iskrivljenu percepciju jezične stvarnosti. Od starogrčkog σχίζειν, “raspolutiti”, i φρήν, “fren”, što bi značilo “misao”, skovao sam pojam – “shizofrenija”.
Još samo da smislim kako bi se to reklo na hrvatskom.