Ilustracija: nuvolanevicata / Shutterstock.com
Nastavnice i nastavnici predaju kako bi đake ocijenili i zadovoljili formu, a đaci uče kako bi dobili što bolje ocjene i, opet, zadovoljili formu.
Mirza Ahmetović – skolegijum.ba
Na današnjem online času đaci su dobili zadatak da napišu sastav o zadanoj temi. Ubrzo su počeli pristizati tekstovi, fotografije njihovih svesaka, poneki sastav napisan u Wordu. Ono što odmah primijetim jeste da neki od mojih đaka, koji inače teško barataju rečenicama i prave velika odstupanja od pravopisnih pravila i gramatičkih zakonitosti jezika, sada odjednom pišu prilično dobro. Naravno, koriste neke od mogućnosti koje im pruža online nastava, te pronalaze pomoć kod svojih roditelja, braće i sestara, ali i na internetu. Odlučio sam da jedan od sastava testiram na internetu i trebalo mi je manje od petnaest minuta da pronađem sa koje adrese je prepisan. Pisanje sastava nije bilo za ocjenu. Nisam čak rekao ni da moraju to uraditi, ali djeca su odmah pohrlila u potragu kako da, na lakši način, zadatak ipak urade, pa čak i da me zadive njime.
O čemu je zapravo riječ? Ono čemu učenici teže jesu što bolje ocjene. Tako je bilo tokom normalnog odvijanja nastave, i tako se nastavlja. To bi se moglo nazvati učenjem zbog nekog višeg cilja, u ovom slučaju ocjene, a ne učenjem zbog stjecanja znanja i vještina. Smatram to jednim od glavnih problema našeg obrazovanja. Međutim, kako podstaći djecu da uče sa zadovoljstvom i iz neke potrebe koja nije potaknuta dobrom ocjenom? Vjerujem da je baš sada, u doba kada smo prinuđeni da nastavu održavamo živom putem internetske mreže, prava prilika da pokušamo napraviti značajan iskorak ka tome da naši đaci počnu učiti prvenstveno da bi nešto spoznali i da bi dospjeli do unutarnjeg zadovoljstva koje u nama bude nova saznanja i nove vještine. U stvarnosti se dešava upravo suprotno. Značajan broj djece uopće ne može pratiti online nastavu, što zbog nedostupnosti tehničkih uređaja i interneta, što zbog nedovoljne osposobljenosti da se koriste platformama putem kojih se odvija online nastava. Naravno, većina tih problema će se vremenom riješiti, ali ocjenjivanje je uveliko u toku.
Da li možemo upisati nedovoljnu ocjenu učeniku koji nije bio u mogućnosti da pristupi zadanom testu ili je zbog tehničkih razloga, poput sporog interneta ili lošeg uređaja, kasno predao test? Šta je sa djecom koja imaju poteškoće u učenju i učešću? Da li se njihov broj u ovim okolnostima drastično povećava jer su i poteškoće umnožene? Sve su to pitanja koja su se morala pojaviti u glavama onih što donose odluke o načinima odvijanja nastave u vanrednim okolnostima i ocjenjivanje je trebalo biti shvaćeno mnogo fleksibilnije.
Nastavno gradivo svedeno je na minimum da bi se obradilo ono najvažnije. Najteži dio posla koji se, opet, prelama preko leđa nastavnica jeste kako osmisliti časove koji će đacima biti pristupačni, lagani i zanimljivi, kako bi u potpunosti zaboravili na pritisak koji stvaraju ocjene i posvetili se učenju na jedan potpuno drugačiji način od onoga na koji su navikli. Mnogo je materijala na internetu, mnogo platformi koje se, uz puno truda i vremena provedenog za računarom, mogu primijeniti, ali koliko su nastavnici obučeni da se koriste tim alatima?
Kod nekih se, prema onome što pišu na društvenim mrežama, posao koji su ranije radili udvostručio. Da li je potrebno da učenička težnja za ocjenom poremeti sav trud? Nastavnice i nastavnici predaju kako bi đake ocijenili i zadovoljili formu, a đaci uče kako bi dobili što bolje ocjene i, opet, zadovoljili formu. U svemu tome imamo određeni broj nastavnika koji su informatički polupismeni ili potpuno nepismeni, ali i ogroman broj đaka koji nisu sposobni kreirati vlastitu e-mail adresu. U takvom ambijentu zatekla nas je pandemija i online nastava i očekuje se da svi ispune svoje obaveze u potpunosti, da učenici nauče sve što treba i da svi dobiju zaslužene ocjene. Jasno je da se sve ne može ispuniti.
Učeniku koji je prepisao sastav sa interneta objasnio sam da ga neću kazniti ni na koji način i da je uredu što se koristio internetom; uostalom, svi ga u ovo vrijeme maksimalno koristimo, ali sam ga zamolio da se sljedeći put potrudi da sam napiše rad. Bile to i samo dvije rečenice, za mene će biti mnogo vrednije nego onih desetak tuđih s interneta.
Na kraju, mogu samo podsjetiti na jedan satirični video snimljen u Italiji, u kojem dječak odgovara pred nastavnicom preko svog kompjutera, a majka mu šapće sa strane. Nadam se da naša online nastava neće postati takva vrsta komedije!