Očev i majčin posao

Na času obrade književnog teksta pod nazivom Cvjetko autora Šime Ešića razgovaram sa đacima o značenjima koja proizilaze iz ove kratke priče. Riječ je o pripovijeci u kojoj je glavni lik jedno tele.

Otac je prodao tele svom prijatelju koji dolazi po njega. Međutim, problem nastaje kada treba zaklati tele. Otac je to riješio tako što je pozvao komšiju Vitu koji je majstor za sve, pa i za klanje životinja. Djeca su skrivena iza ograde i posmatraju prizor izvođenja teleta pod krušku, gdje će okončati pod Vitinim nožem. No, tada dolazi do preokreta, jer je Cvjetko tele koje je istovremeno i domaća životinja i kućni ljubimac. Naime, djeca su ga pripitomila do tog nivoa da se igralo s njima, dopuštalo im da ga jašu i slično, a komšija Vito će pokleknuti pred telećom naivnošću kada ono počne lizati ruku koja drži nož spreman da se zarije u njegov vrat.

Pročitali smo pripovijetku, razjasnili nepoznate pojmove i spremni smo da se upustimo u analizu priče. Moja pitanja koncipirana su tako da djecu potaknem na razmišljanje o odnosu ljudi prema životinjama, zatim o razlici između domaćih životinja koje ljudi iskorištavaju za različite potrebe i kućnih ljubimaca koji ljudima služe kao prijatelji. Djeci je ta razlika obično sasvim jasna i uvijek dolazimo do zaključka da se domaće životinje moraju posmatrati drugačije nego kućni ljubimci i da se ne trebamo emotivno vezati za domaće životinje čija je neizbježna sudbina da budu pojedene.

Naravno, ovdje ponekad naiđe i rasprava o vegetarijanstvu, pravima životinja i slično, a na današnjem času jedan je učenik primijetio nešto što se nikada ranije nije desilo. Njegovo pitanje je glasilo: A gdje je mama? Pitao sam: Koja mama? Cvjetko ima mamu Milavu koja se spominje u trenucima izvođenja teleta pod krušku. Ne Cvjetkova mama, objašnjava dječak, mama djece koja se brinu za Cvjetka! Zaista, preletio sam pogledom cijeli tekst i shvatih da se nigdje, u cijeloj priči, ne spominje majka. Pomislih kako je to odlična prilika da porazgovaramo o temi koja je manje-više prisutna u svim književnim djelima, a to je položaj žene u društvu.

Pitam đake za njihovo mišljenje o činjenici da se majka ne spominje nigdje u priči. Pitam ih i da li je majka, umjesto oca, mogla prodati tele nekom prijatelju. Većina đaka odgovara da ne bi ili da bi, ali bi to bilo neobično. Zaključuju da je to očev posao. Šta je onda majčin posao? Njen posao je da se brine o domaćinstvu i da radi lakše poslove oko stoke i na njivi. Ko je napravio takvu podjelu? Niko, ona se jednostavno sama nametnula, prema sposobnostima. Da li to znači da su muškarci sposobniji od žena? Ne znači, kaže jedna djevojčica, moja komšinica vozi kamion i sama promijeni gumu na njemu kada to treba. Dakle, i muškarci i žene su jednako sposobni, ali podjela poslova postoji. Majka u ovoj priči nije imala šta da radi, zato se i ne spominje. Da li je to pošteno?

Ne samo da se majka ne spominje, već su i svi likovi, osim sestre koja je ovlaš spomenuta, muškarci. Čak je i teletu dato muško ime Cvjetko, moglo se zvati i Cvjetka ili nekako drugačije, kaže jedna učenica, na što smo se svi glasno nasmijali.

Jedan učenik kaže kako je ova priča sigurno napisana jako davno, kada je u našem društvu vladao patrijarhat, a danas nije tako. Njegov tata, naprimjer, održava domaćinstvo zajedno sa mamom koja, opet, radi u fabrici ravnopravno sa muškarcima. Jedna djevojčica ga je upitala da li je njegova majka nekada poslije posla svratila u kafanu, popila koje pivo, pa došla kući, sjela pred televizor i tražila od tate da joj servira večeru. Kažem da je pitanje jako zanimljivo i da bi se dalo o tome još raspravljati jer se nije mnogo promijenilo od vremena o kojem se govori u priči do današnjeg dana.

Želim reći da je patrijarhat i danas na snazi, a žene su, u velikoj mjeri, još uvijek obespravljene. Tome u prilog govori i naša današnja diskusija. Izjavili ste da majka nije mogla prodati tele jer i dan danas postoji jasna podjela poslova na muške i ženske, zaključujem.

Pitam se koliko je naš obrazovni sistem usmjeren ka njegovanju jednakosti i rodne ravnopravnosti, ili mu je, možda, cilj suprotan!? Dovoljno je pogledati nastavne planove i programe. U šestom razredu, prema Nastavnom planu i programu Federacije BiH, obrađuje se samo jedan tekst koji je napisala žena i jedna knjiga za lektiru ženskog autora. U sedmom razredu zastupljene su tri autorice, od kojih je jedna djevojčica Zlata Filipović sa svojim ratnim dnevnikom. U osmom razredu osjetan je veliki napredak, tako da je ovdje predviđeno pet autorica: dvije u lektiri i tri u čitankama. Na kraju, u devetom razredu, nijedna autorica nije zastupljena u tekstovima planiranim za čitanke, a u lektiru su uvrštene njih tri, računajući i Dnevnik Ane Frank. Ukupna suma zastupljenih žena u čitankama i lektirama od šestog do devetog razreda je trinaest. Kako onda da nas čudi nedostatak ženskih likova, ignorisanje ženske perspektive, predstavljanje žena kao manje vrijednih i slabijih u odnosu na muškarce i tako dalje? A kolika je snaga vladavine jačeg u našem društvu govori i činjenica da sam sa svojim đacima, u (polu)horor priči o stradanju životinje, otkrio temu rodne nejednakosti.

Mirza Ahmetović – skolegijum.ba