Diskriminatorski odnos prema drugom i drugačijem u bosanskohercegovačkom društvu predstavlja obrazac ponašanja i kod mlađe populacije. To je posebno izraženo kada govorimo o odnosu prema LGBTI osobama i njihovim pravima.
Uzrok ovakvom stavu može se tražiti u porodici, dakle, kućnom vaspitanju, uticaju okoline ili medija, ali prije svega u obrazovnom sistemu u kome je ova tema u najmanju ruku zapostavljena.
piše: Miljan Kovač
Najveći problem je u neadekvatnim nastavnim planovima i programima za osnovne i srednje škole, koji se kreću od zastupanja negativnog stava do prećutkivanja ove tematike.
Treba napomenuti da je riječ o pravima koja i ustavi, od državnog do entiteskih, načelno garantuju pa to ne bi trebalo da predstavlja prepreku da se o njima i učenici, makar, informišu.
Ključ je i u stavu nastavnog kadra, koji je u velikoj mjeri i sam ili homofoban ili se ne ustručava učenicima približiti ovu tematiku. Na kraju, stiče se utisak da je u dobroj mjeri zakazao i sam civilni sektor, koji se malo, ali nedovoljno, pozabavio temama LGBTI populacije i obrazovnim sistemom u BiH.
Propisi i praksa
Zakon o zabrani diskriminacije koji je u Bosni i Hercegovini usvojen još 2009. godine obavezuje na poštovanje prava LGBTI osoba. To je prvi zakon u ovoj zemlji koji prepoznaje pravo na seksualnu orijentaciju kao ljudsko pravo i u skladu s tim ga i štiti od svake povrede i diskriminacije, no u udžbenicima, u priči o ljudskim pravima, nigdje nema pomena o pravima LGBTI osoba.
Bez obzira na nedostatke koji još uvijek postoje, zakonski okvir koji postoji i na nivou entiteta kao i na državnom nivou ostavlja prostor za razvoj svijesti učenika o ravnopravnosti građana bez obzira na seksualnu orijentaciju.
Ipak, u praksi je sasvim drugačije. Slično kao i u drugim oblastima socijalnih odnosa u kojima su prisutni stereotipi i predrasude, prostora za rad, kao ni sistematskih ni edukativnih aktivnosti nema dovoljno.
U nastavnim planovima i programima Republike Srpske nije predviđena nijedna nastavna jedinica ili bar dio sadržaja koji govori o LGBTI populaciji i pravima lica koja pripadaju toj zajednici.
Profesorica jedne srednje škole (nije željela da je imenujemo) kaže da ona lično, a i dio njenih kolega s kojima je o tome razgovarala, nastoji učenicima bar minimalno govoriti o ovoj problematici. Ona kaže da su reakcije učenika raznovrsne.
Stavovi se kreću od onih najekstremnijih kao što su “to je bolesno”, “ja bih sve njih…”, preko nešto blažih: “sve je to u redu, ali usvajanje djece nikako ne bi trebalo dozvoliti”, do afirmativnih: “bolje je djetetu da odrasta u skladnoj homoseksualnoj porodici, nego da bude izloženo i psihičkom i fizičkom nasilju u heteroseksualnoj porodici”; “moj prijatelj je gej i ne pada mi na pamet da ga zbog toga osudim”.
“Kada razgovor usmjerim na način da ‘stišamo strasti’ i onim učenicima sa radikalno ekstremnim stavovima suprotstavim drugačije mišljenje dobrog kolege/dobre koleginice iz odjeljenja, prvobitna ratobornost se ipak ublažava. Kompromis nađu (da se prisjetim konkretne rasprave) kada i jedna i druga strana osude vrijeđanje koje pojedini učesnici neke od parada ponosa iskazuju prema svojim neistomišljenicima (npr. provokativne i uvredljive poruke usmjerene prema religioznim ljudima). Obično su u gorljivim osudama glasniji dječaci. Takođe je zanimljivo primijetiti da se većina trudi da u iznošenju svojih razmišljanja, čak i afirmativnih, napomene da oni nisu dio te populacije”.
Profesorica psihologije u srednjoj školi Aleksandra Arsenijević-Puhalo je jedna od rijetkih prosvjetnih radnica/radnika, koja želi javno govoriti o ovoj temi. Stava je da homofobija predstavlja reakciju mladih na poruke koje dobijaju u porodici, u vršnjačkoj grupi, medijima, okruženju, od bitnih socijalnih modela i slično.
“Mali broj mladih koji su netrpeljivi prema LGBTI osobama zaista poznaju neku takvu osobu! Oni prihvataju stavove koji su već formirani i generalizuju ih u negativnom kontekstu. Obično smatraju da je takva seksualna orijentacija „neprirodna ili nemoralna“ i iznenade se kako neko ko je gej ne izgleda ‘baš kao’ gej”.
Ona ipak zaključuje da se situacija mijenja i da su mladi manje homofobični nego ranije. “Verovatno da su tome doprinela javna priznanja autoriteta u svetu umetnosti, politike, sporta i drugih oblasti ljudskog delovanja na svetskoj sceni.”
Problem, kako kaže, nikada nije samo u jednom segmentu obrazovnog sistema. Obrazovne elite se trude da osavremene nastavne programe, ali to ne ide lako niti dovoljno brzo.
“Mi živimo u državi koja propagira rađanje dece i podiže svest o značaju porodice kao heteroseksualne zajednice, tako da je teško očekivati da se posvećuje posebna pažnja nastavnim sadržajima koji informišu o LGBTI populaciji. Takođe, neke kolege povremeno javno iznose svoje predrasude o LGBTI osobama pred učenicima i komentarišu ih u negativnom kontekstu, što nije dobro.”
Insistiranja na “tradicionalnoj porodici”
U Bosni i Hercegovini postoje tri nastavna plana i programa. Osim dva entitetska, postoji nastavni plan i program za škole na hrvatskom jeziku koji uređuje Zavod za školstvo sa sjedištem u Mostaru. Međutim, kada su u pitanju prava LGBTI lica, tu razlike između Banjaluke, Mostara i Sarajeva ne postoje. Razlika je u tome što se niko, pa ni civilni sektor, nije bavio ovom problematikom na nivou države, odnosno oba entiteta.
Jednu od rijetkih analiza, ali samo za Kanton Sarajevo, publikovala je Fondacija “CURE”. Rezultati analize objavljeni su 2016. godine. U suštini se primjer iz sarajevskog kantona može primijeniti na čitavu državu.
Od samog početka školovanja u Bosni i Hercegovini tradicionalna porodica koju čine muškarac, žena i njihova djeca zauzima posebno mjesto u nastavnim planovima i programima. Kao jedna od najvažnijih ističe se reproduktivna funkcija porodice. Krnjom se, često, naziva porodica bez djece. Ovakvim definisanjem porodičnih odnosa osobe LGBTI orijentacije i njihovo porodično pravo se po automatizmu isključuju. To pokazuju ova istraživanja.
Dalje se navodi da se takvi primjeri ne nalaze samo u nastavnim planovima i programima vjeronauke, što bi i bilo za očekivanje. Primjera ima čak i udžbenicima biologije. Tamo se govori o polnom nagonu, erotizmu i razmnožavanju kao pojmovima koji se međusobno skladno isprepliću i “ne mogu se odvajati”.
Ignorisanja kao oblik diskriminacije
U obrazovnim sadržajima ne samo da nema pomena istopolnih parova, bilo s djecom ili bez djece, nego se ne ostavlja prostor ni za mogućnost njihovog postojanja.
Ako je takvo stanje u udžbenicima biologije, onda ne treba ni da čudi što vjeronauka (sve tri većinski zastupljene konfesije) porodicu definiše kao “prirodnu”, krvnim srodstvom povezanu socijalnu jedinicu. U ovom slučaju učenicima je čak uskraćeno i objašnjenje šta je to “prirodno” u slučaju porodice i kako nešto što se naziva “socijalnom zajednicom”, istovremeno može biti i “prirodna zajednica”.
Uzorak koji je analiziran u projektu Fondacije “Cure” pokazao je da se o seksualnoj orijentaciji govori samo kroz prizmu biološkog, ne govori se o njoj kao o ljudskom pravu, niti se diskriminacija na osnovu orijentacije objašnjava kao nešto što ima zakonske posljedice u pravnom okviru Bosne i Hercegovine.
Za razliku od Bosne i Hercegovine, u zemljama u regionu su napravljeni određeni pozitivni koraci u obrazovnim sistemima kad su u pitanju prava LGBTI osoba.
U Srbiji su pred početak ove 2019/2020. školske godine, nakon zahtjeva organizacija civilnog društva, iz obrazovnog sistema povukli dio udžbenika za koje je utvrđeno da su njihovi sadržaji diskriminirajući. U Crnoj Gori su takvi sadržaji ranije korigovani.
Autor: Impuls