Evo zašto ja o tome pišem, zašto razmišljam o gladnim i napuštenim životinjama, a ne o gladnim i napuštenim ljudima, zato što ljudi uvijek imaju mogućnost izbora, životinje ne.
Piše: Jelena Jevđenić
Kada bi čovjek, nag, bez ičega na sebi i bez ičega u svojim rukama, stao pred mnoge životinjske vrste, ne bi pobijedio. Priroda ga nije uopšte stvorila najdominantnijom vrstom, ako gledamo fizički. Čovjek je onda izumio i stvorio razne predmente za odbranu, za preživljavanje, za ubijanje. Prirodna stvar je boriti se za svoj život, samo, kad je dosta?! Gdje se završava ta „potreba“ za uništavanjem? Kada će prestati hajka na životinje od strane ljudi? Istina je, životinje mogu biti opasne po život čovjeka, ali životinja nikad neće ubiti čovjeka iz sporta kao što čovjek životinju hoće. I hajde da malo budemo odgovorni za to što smo pripitomili.
U Banjaluci se desilo to da je neka djevojka pala sa bicikla jer su je, kako navodi, napali psi kod Venecije mosta. Ono što me potaklo da pišem su naslovi, tj. bombastični naslovi o tom događaju, na raznim lokalnim portalima „Čopor pasa lutalica napao Banjalučanku“, ili “Banjalučanka povrijeđena bježeći od razjarenih pasa” . Novinari bi trebalo da znaju da to nisu psi lutalice, već psi iz gradskog programa, koji su godinama tu gdje jesu, vakcinisani i sterilisani. Psi da su napali djevojku tako brutalno kako se može izvesti iz naslova, vjerujem da bi je rastrgali na pločniku jer lako je, na zemlji je. Naravno da nisu, jer nikad nikog i nisu povrijedili.
Eh, sad, kakva bi to bila vijest a da se o njoj ne diskutuje na facebook-u. Jedan od komentara koji sam ja napisla je bio da sam tuda prošla nebrojeno puta i da mi nikada, ali nikada nisu ni prišli. Komentari su razni, od onih koji su identični mojim komentarima, do onih koji se pitaju šta će psi tu, zašto nisu u azilu, ko ih je ostavio tu. Mnogo mi smeta kad neko kaže „šta će pas tu“ (bilo gdje), jer kao da je sve na planeti samo i jedino stvoreno za čovjeka. To toliko veliko vrijednovanje ljudskog života u odnosu na život nekog drugog živog bića mi je za razmišljanje. Jer, ko voli jedan život, mora voljeti svaki život, zar ne?! I to je uvijek tako samo kad se spominje život čovjeka u odnosu na život životinje. Nekako je valjda ljudima ok kad se između sebe ljudi ubijaju. Zatim komentar „ako te psi nisu napali pedeset puta kad si kraj njih prolazila, ne znači da neće pedesetprvi“. Ovdje mi posebno smetaju dvije stvari. Prvo, isto tako kako da pas zna da ja neću njega napasti pedsetprvi put kada prođem pokraj njega. Sa ovakvim komentarom se vidi kako osoba gleda na psa, po njemu/njoj svrha života jednog psa je da napada i povrijeđuje čovjeka. Stvarno je van svake pameti malo razmisliti o tom da se i životinje plaše ljudi. Drugo, to ulijevanje straha u nas od djetinjstva, ali ne onog prirodnog straha, već straha od nečeg što bi moglo da se desi, a i ne mora, a možda ili sigurno i neće da se desi, ali ti se ipak plašiš za svaki slučaj, jer valjda kad ti se nešto i desi od čega si strahovao onda možeš reći „znao sam“…bitno je biti u pravu, ne. Waltari je rekao kako je strah tek jedan od zatvora, možda zato je civilizcija ljubomorna na divljinu. Jer mnogo je više moralnih vrijednosti i uzajamnog poštovanja u divljini nego u civilizaciji.
Voljela bih kad bi ljudi bili malo više empatični. Prije tačno sedam dana sam, isto u mom gradu, naišla pokraj pet mačića, starih možda pet-šest dana, bačenih u kontejner. Nije im pružena ni šansa i to je to što me najviše zaboli, kad neko nema ni jednu šansu. I onda kada pokušaš pomoći tim napuštenim malim stvorenjima uvijek se nađu oni koji govore „toliko napuštene djece, toliko gladne djece, gladnog naroda, stvarnih problema i itd..“ , opet taj sveti ljudski život a mi se nešto tu bakćemo sa životinjama. Strašno. Evo zašto ja o tome pišem, zašto razmišljam o gladnim i napuštenim životinjama, a ne o gladnim i napuštenim ljudima, zato što ljudi uvijek imaju mogućnost izbora, životinje ne.
Impulsportal