Kalendarski običaji i svečanosti nastali su u davna vremena. Do naših dana prenijeli su se kao elementi religija, no njihov smisao i sadržaj ostao je isti. Običaji svih starih kultura i civilizacija odražavali su povezanost čovjeka s kozmosom, s procesom stvaranja svijeta i utjelovljenja božanskog u prostoru i vremenu. Sudjelujući u obredima, čovjek se približavao izvorima, počecima i uzrocima svega stvorenog. Na taj se način svaki put iznova gradio svijet i obnavljalo vrijeme i, zahvaljujući tome, bilo je moguće sjedinjenje i suglasje kozmičkih, zemaljskih i ljudskih ritmova.
Ciklus godine
Godina je model kozmičkog vremena, mikrociklus koji ponavlja obrazac većih kozmičkih ciklusa. Godina je prsten koji sjedinjuje vječno i prolazno. Tijek zemaljskog vremena, njegovu jednoličnost i monotonost prekidaju razdoblja svečanog religioznog vremena, dopuštajući čovjeku obnavljanje sjećanja na duhovno podrijetlo svijeta i njega samog.
Povratak u Kaos
Da bi bilo moguće rođenje nečeg novog, nužna je smrt staroga, onoga čemu je vrijeme isteklo. Umiranje godine i starenje svijeta prate svečanosti koje simboliziraju povratak u prvobitno stanje, u vrijeme kada je sve postojalo tek kao mogućnost i sve je bilo moguće.
U Rimu su se na “kraju vremena” odigravale Saturnalije čiji su tragovi danas vidljivi u pokladama ili karnevalu.
Karneval predstavlja vrijeme šala, veselja, bogatih gozbi, maskenbala, vrijeme kaosa kada ne vrijede ni pravila ni poredak. Karneval je razdoblje ovozemaljske komedije koja prethodi kozmičkoj drami i obnovi.
Tijekom karnevala svjetovno prikuplja snagu, vlada u potpunosti, kulminira. Može se pretpostaviti da su pjesme, plesovi, šale, gozbe i šetnje pod maskama prvobitno bili obrednog karaktera i da je njihov smisao bio ubrzano proživljavanje svega onoga što se nije moglo izraziti u ostalom dijelu godine.
U mnogim je zemljama vrijeme karnevala ujedno bilo i vrijeme osude svih grijeha društva. U posljednjim danima poklada odvijalo se suđenje Karnevalu (Fašniku), velikoj lutki napunjenoj slamom, s glavom od tikve ili glinenog lonca, kojega je “javni tužitelj” okrivljavao za sve moguće grijehe koje su u protekloj godini učinili konkretni ljudi ili žitelji toga kraja. Kroz satiru i ironiju i “tužitelj” i “branitelj” javno su iznosili su sve ono što je dovodilo do starenja vremena i narušavanja poretka.
Posebnu ulogu u šaljivoj javnoj objavi grijeha imale su povorke maškara, široko rasprostranjene još u prošlom stoljeću. Maškare su rado primane jer se smatralo da donose blagostanje. Davali su im se pokloni, malo novca, no najčešće vino i hrana.
U vrijeme karnevala sve se mijenjalo. Muškarci su se preodijevali u žene, mladi u stare, predstavljajući pretke i proteklu godinu; ljudi su se prerušavali u životinje pa čak i u nečiste sile, vragove i domaće. Sudionici karnevala ostajali su nepoznati zahvaljujući maskama, što je svakome davalo mogućnost da na nekoliko dana izađe iz okvira društvenoga reda i pravila ponašanja čije je poštovanje čovjeku i omogućavalo određeni položaj u zajednici.
Pročišćavanje
Neposredno nakon karnevala nastupalo je razdoblje pročišćenja, povratka svetom. To je put nutarnje osame, samoodricanja, zahvaljujući kojemu postaje moguća obnova svijeta.
U uzastopnom slijedu karneval – pročišćenje, moguće je otkriti suprotnost prolaznog i vječnog, materije i duha. Sudjelujući u karnevalu, čovjek postaje potpuno ovozemaljski, komedijaš i lakrdijaš, da bi se zatim duhovno obnovio putem obreda samopročišćenja.
Dok je ožujak označavao početak godine, početak života, veljača, posljednji mjesec u godini, bila je kraj vremena. Kod Rimljana to je bilo vrijeme iskupljenja. Naziv ovog mjeseca, februar, potječe od dies februatus – “dan pročišćenja”. Tijekom veljače odvijalo se pročišćenje i obnova ne samo na individualnom, nego i na kolektivnom planu. Pročišćavajući karakter imale su Luperkalije koje su kasnije zamijenjene blagdanom Svijećnice.
Luperkalije su se slavile sredinom veljače na Palatinu, u vučjoj spilji koja je simbolizirala zemljina njedra. Zemlja rađa život i on počiva u njoj do vremena kada je dovoljno snažan da izađe na svjetlo dana i započne svoju egzistenciju.
Čišćenje, koje je prethodilo početku proljeća, moralo je biti potpuno. Kako bi se očistila i duša, i kuća, i grad, i polja, provodilo se zajedničko spaljivanje smeća, obredno pranje, posvećivanje polja i kuća, “pomlađivanje” cvijećem, obnavljanje kruha i vode u kući, kao i ceremonije kojima se prizivala pomoć zemlji da “zanese” i donese bogat urod. Logičan završetak ovog procesa – jer uvijek je ostalo nešto što se sakrilo čak i najpažljivijem pogledu – postizao se kod mnogih naroda običajem spaljivanja svih iskazanih i neiskazanih grijeha, bolesti i nesreća koje je vrač prenio na slamnatu lutku, oličenje protekle godine. U starom Rimu to je bila Anna Perenna, a kasnije karneval, poklade ili fašnik. Slično Janusu, ona simbolizira točku preokreta, ponor i most iznad ponora preko kojega mogu proći samo čisti i obnovljeni jer u novom svijetu sve mora biti u skladu s prvotnim, bezgrešnim vremenom.
Tijekom posljednjeg mjeseca u godini zajednica, očišćena od svih grijeha nakupljenih tijekom godine, uskrsava i postaje sposobna obnoviti vezu s graditeljskim silama prirode. Kao rezultat toga ponovo se uspostavlja iskonski poredak.
Autor: Antun Musulin