Omladinsko novinarstvo se razlikovalo među republikama bivše države, ali je i po mnogo čemu mijenjalo to društvo.
Prošlog vikenda u Banja Luci održana je panel diskusija posvećena omladinskom novinarstvu u BiH. Ovu diskusiju je organizovala urednica Impuls portala Mirjana Tešanović, a gosti su bili istaknuti novinar i nekadašnji urednik Omladinskog programa radio Sarajevo, Boro Kontić, Senad Pećanin, urednik magazina Dani i nekadašnji novinar i urednik Omladinskog programa radio Sarajevo, i poznati banjalučki novinar Mišo Vidović, koji je osamdesetih godina bio urednik omladinskog lista Prelom.
Na početku panela urednica Impulsa, Mirjana Tešanović, kazala je da je jedan od razloga organizovanja ovoga događaja bilo njeno saznanje o radu omladinskog lista “Prelom” iz Banja Luke, koji je štampan osamdesetih godina. Taj časopis se bavio aktuelnim temama tog vremena, koje su mladi novinari obrađivali na svježiji, slobodniji i kritičniji način, nego što je tada bilo uobičajno.
“Čitajući neke od izdanja tog časopisa zaključila sam da su neki tekstovi izgledali kao da su pisani u ovom našem vremenu a ne prije trideset godina. Ono što smo uočili čitajući arhivsku građu i drugih omladinskih novina iz tog perioda je taj sistem korupcije koji nas je najviše fascinirao s činjenicom da su pojedini političari koji danas obnašaju visoke funkcije u ovoj zemlji u stvari i tada bili na visokim političkim funkcijama bilo u Savezu komunista, ili Savezu omladine. Zato smo i došli na ideju da nekako tu priču oživimo, odnosno da s jedne strane prikažemo kako se ta matrica po kojoj se vršila korupcija u to vrijeme samo preslikala na današnje vrijeme i usavršila do te mjere da mi na kraju nosimo neslavnu titulu da smo među prvim zemljama po stupnju korupcije”, kazala je urednica Impulsa. Ona je dodala da je s druge strane zanimljivo i kritičko-istraživačko novinarstvo osamdesetih, koje je tada bilo izražajnije negoli u današnje vrijeme.
Jedan od ljudi koji su stvarali omladinsko novinarstvo je Boro Kontić. On je istakao da su mediji refleksija društva.
“Rijetko ćete vidjeti da u tiranskim društvima postoje slobodni mediji. Međutim, ponekada se desi u svemu tome da se promjeni ta logika, pa da naiđete na neke ljude koji drugačije misle, te da se skupi određena grupa istomišljenika da to demonstriraju i budu medij koji predstavljaju to društvo. Jedan od najkarakterističnijih medija je bio hrvatski Feral Tribune, koji je u jednom periodu u cijeloj regiji predstavljao medij koji je bio potpuno drugačiji. On je zapravo jedno zatvoreno društvo gurao u sasvim drugu stranu i testirao ga do krajnjih granica”, kazao je Kontić. On je rad Feralovaca uporedio sa omladinskim novinarstvom bivše Jugoslavije.
“Omladinsko novinarstvo se razlikovalo među republikama bivše države, ali je i po mnogo čemu mijenjalo to društvo. Naprimjer, postojale su Studentske novine šesdesetih koje su stalno gasili, pa onda Polet iz Zagreba koji je stvorio cijelu jednu scenu tog grada, od strip scene do rokenrol scene. Ja mogu govoriti s moje strane, kada sam bio urednik omladinske emisije Primus koja se trudila da stvori jednu novu kulturnu scenu u Sarajevu”, rekao je Kontić. On je od 1987. godine započeo i sa novom omladisnkom radio-emisijom, gdje su voditelji bili Senad Hadžifejzović i Mladen Bilić, a među petnaestak mladih novinara se našao i Senad Pećanin. Ova emisija je trajala od 14 do 18 časova i bila je gledana i jako popularna i u susjednim republikama bivše države.
“Ono što je uticalo da se progovori o temama koje su do tada bile zatvorene jeste bila afera Agrokomerc koja je izvrnula bh. novinarstvo naglavačke, jer prije toga se o sličnim temama nije pisalo. Omladinski časopis Naši Dani i Omladinski program Sarajevo su odmah počeli da tu situaciju koriste u tom smislu otvaranja svakog mogućeg pitanja i da dovlače ljude pred mikrofone koji se do tada gotovo medijski nisu ni pojavljivali. I u tome se pokazala vrijednost omladinskog novinarstva koji je uvijek nastojao da se primakne svojim slušateljima, zainteresuje ga za određene teme što do tada nije bio slučaj. Do tada se trebalo samo prilagoditi društveno-političkom to jest ideološkom šablonu načinu mišljenja, ali mi smo se borili za pažnju slušaoca”, objasnio je Kontić. On je istakao da je tada stvorena nova medijska paradigma u čijoj slobodi su novinari mogli uživati do početka 1992. godine kada na tlu BiH započinje oružani sukob.
Senad Pećanin je započeo svoj novinarski rad u redakciji u kojoj je od početka svoje karijere imao novinarsku slobodu, gdje je stekao tu kritičku crtu, pa je tako nastavio i dalje kao urednik Omladinskog programa i magazina “Dani”.
“Ja i moja generacija novinara imali smo sreću da smo se počeli baviti novinarstvom u najboljem trenutku. Komunizam je bio formalno na vlasti, ali oni su osjećali već da nemaju moć kakvu su imali ranije. Novi sistem se nazirao, mada nismo znali kakav će on biti. Dakle, te stege su popustile i mi smo uletjeli u taj prazni prostor misleći da je to oduvijek tako bilo. Bilo nam je normalno da svakodnevno izazivamo sistem u kojem živimo. Ali iz današnje perspektive gledano bili smo jako naivni. Naime, podcijenili smo nacionalizam i nacionaliste i to mi je nekako najžalije. Mislili smo da su nam prirodni saveznici svi oni antikomunisti. Naša tragedija je ta što disidenti s tla ex-Yu nisu bili poput Vaclava Havela i sličnih, naši disidenti su bili ljudi poput Šešelja, Tuđmana, Alije Izetbegovića, Dobrice Ćosoća i drugih. Mi kao mladi novinari mislili smo da je platforma njihovog političkog angažovanja demokratska, kasnije smo nažalost vidjeli o čemu se tu radi”, rekao je Pećanin. On je dodao da je omladinska štampa bila fenomen koji je obilježio čitavu regiju i da je osamdesetih svaki veći grad imao svoje omladinske novine koje su na slobodniji način govorile o društveno-političkim temama.
Jedne od takvih novina bile su i list “Prelom”, koje su osnovane 1988. godine u Banja Luci, a koje je jedno vrijeme uređivao Mišo Vidović.
“Nukleus lista ‘Prelom’ se izrodio od kolega koji su sarađivali sa listom ‘Naši Dani’ i još nekim omladinskim časopisima. Počeli smo s radom 1988. godine i objavili deset brojeva. Redakcija nam se nalazila u legendarnoj ‘Bašti sljezove boje’ u prostoriji dva sa dva, a prva tri broja odradili smo na jednoj pisaćoj mašini. Osim mene tu je bio i fotograf Slobodan Rašić Bobara, Amir Osmančević, Mirsad Halilović, Ajnur Islamović, Oleg Sladojev i mnogi drugi. Radili smo iz entuzijazma i potrebe da mijenjamo neke stvari i ukazujemo na probleme. Imali smo odličnu saradnju i sa drugim omladinskim glasilima”, objasnio je Vidović.
On je dodao da je početkom, pedesetih i u prvoj polovini šesdesetih godina, omladinsko-studentska štampa bila je pod ideološko-političkim patronatom organizacija Saveza socijalističke omladine, raznih akcionih konferencija studentskih organizacija, koje su pravno bile vlasnici, osnivači i izdavači.
“Ovi iz rukovodstva omladinsko-studentskih organizacija, u skladu sa svojim ‘pravima’ na novine, pazili su u maniru ‘klasno-svjesnih omladinaca’ da urednici i novinari nešto ne zajebu, pa objave ono što se nije trebalo. Prvobitno, omladinsko-studentska štampa i novine na prostoru nekadašnje SFRJ, imale su osnovni društveno-politički zadatak da pravovremenim informisanje mladih generacija ujedno afirmišu i pozitivna načela socijalističko-samoupravne prakse i stvarnosti”, objasnio je Vidović.
Na kraju panela učesnici su bili složni u zaključku da su osamdesete bile godine omladinskog novinarstva koje je bilo stostruko slobodnije od ovog koje je prisutno u današnjem tzv. demokratskom društvu. Ono je tragalo za istinskim problemima u državi i društvu, novinari su se trudili budu što objektivniji ne farbajući tekstove bojama kojekakvih političkih ideologija, a kritika postojećeg stanja u omladiskim glasilima tog doba mogla je parirati i nekim zapadnim medijima.