Tog ljeta 1981, u dane oko 27. srpnja i ribarske večeri, mojoj se generaciji zbiva najvažnija, estetski i politički formativna stvar, u njezinom konačnom odrastanju. U zagrebačkoj Dubravi, u laboratorijima i studijima Jugotona, a pod nadzorom Siniše Škarice, rađa se novi val.
Tito je, činilo se – odavno, već bio mrtav, ali je Miroslav Krleža još uvijek bio živ. Bilo je ljeto 1981. U svim jugoslavenskim republikama i u dvije autonomne pokrajine svečano je obilježavana četrdeseta godišnjica ustanka. U jeku turističke sezone, bio je to ponedjeljak, 27. srpnja, diljem Srednje Dalmacije, u malim primorskim mjestima koja su se tad ponosila svojom partizanskom poviješću, održavane su ribarske večeri. U predvečerje selo je od punte do punte, s kraja na kraj uvale, mirisalo na ribu s gradela. Pekli su je ribari i težaci, turistički radnici u nastajanju, redom sinovi partizana sa Sutjeske i izbjeglica iz El Šata, i besplatno je dijelili turistima. Istina, bile su to samo skuše i srdele, ali bilo je džaba! A turisti su uz one domaće, uglavnom Bosance i Beograđane, većinom bili Nijemci. Uglavnom stariji ljudi, između šezdeset i osamdeset, gurali su se oko žara, baš nimalo disciplinirano i nimalo germanski, i grabili fete kruha s po četiri-pet srdela, i onda ih jeli onako kako su to vidjeli od domaćih, skupa s kostima i glavama. Bio sam tog ljeta 1981. odveć mlad da bih razmišljao o suštinama, ili je cijeli naš svijet još uvijek bio mlad, ali nije mi na um padalo ono što me ovog časa opsjeda i što svakako zavređuje priču: ti postariji Nijemci, osvojeni mirisom gradela, morali su, već po logici epohe nacionalsocijalizma i po regrutacijskim kapacitetima Hitlerovih vojski, prije samo četrdesetak godina biti neprijateljski vojnici. Neki od njih su, sasvim sigurno, ratovali u Jugoslaviji. A među takvima sigurno je bilo i onih sa Sutjeske. I nije nevjerojatno da je upravo jedan od tih njemačkih staraca koji sad nasrću na gradele ubio barbu ili ranio oca onome koji peče te srdele.
Pritom, njemački turisti nemaju pojma da je ova ribarska večer sazvana u čast ustanka protiv njih. Oni ne znaju da se mrtvim prženim ribama upravo slave ujaci, stričevi i očevi, živi i mrtvi, ovoga tu svijeta. Za njih, sve je to dio neke sasvim bezazlene turističke ponude. Godina je 1981, Tito je već odavno mrtav, ali Krleža živi, i svi skupa smo usred iluzije velikoga povijesnog pomirenja, koja će još neko kraće vrijeme potrajati. CIA i FBI vjeruju da će komunizam potrajati još barem stotinu godina, a naši domaći uvjereni su da će Jugoslavije biti sve do kraja svijeta.
E, upravo u to vrijeme, tog ljeta 1981, u dane oko 27. srpnja i ribarske večeri, mojoj se generaciji zbiva najvažnija, estetski i politički formativna stvar, u njezinom konačnom odrastanju. U zagrebačkoj Dubravi, u laboratorijima i studijima Jugotona, a pod nadzorom Siniše Škarice, rađa se novi val. Riječ je o muzičkom pokretu, koji je samo dijelom oslonjen na američke i europske, tojest britanske mode i trendove, ali je u biti autonoman i simultano nastaje u dva najveća jugoslavenska grada: Beogradu i Zagrebu. Tvorci su uglavnom momci i djevojke u ranim dvadesetim, uglavnom studenti kojekakvih književnosti, te dramskih i likovnih akademija, muzičari s vrlo malo prethodnog iskustva. Ono što su pokupili od europskih moda i trendova odjeci su ska i reggae ritmova, konceptualiziranje albuma, te stanovita intelektualna pretencioznost. Sve drugo bilo je originalno njihovo. I sve drugo bilo je proizvod autentičnoga Škaričinog genija. Taj stari roker, još iz generacije šezdesetih, vrlo obrazovan, načitan i znatiželjan čovjek, istovremeno je imao dar kapitalističkog biznismena i sintetizirajuću i nadgledničku svijest Miroslava Krleže. Doista, bio je Škarica Krleža hrvatskoga i jugoslavenskog rock’n’rolla. I umio je održavati ravnotežu između komercijalne isplativosti i umjetničke vjerodostojnosti. Iz toga je onda, sasvim logično, premda i paradoksalno, proisteklo to da je fantastično dobro prodavao krajnje nekomercijalne proizvode. I još je nešto kod Škarice bilo važno: premda je pripadao generaciji dobrih svirača, u kojoj se vodilo računa o tehničkom umijeću muziciranja, znao je da rock – pogotovo punk i novi val – za razliku od jazza, nije umjetnost virtuoza. Nije važno kako netko svira, važno je kako artikulira svoju ideju. I važno je kako ta ideja komunicira s publikom. A ona, ta publika, shvatio je Škarica i to, može biti i sasvim malobrojna.
Tog proljeća, ljeta i jeseni Siniša Škarica objavio je ono što je u Beogradu bilo proglašeno smećem. Najprije, zajednički album tri tamošnje grupe, Idola, Električnog orgazma i Šarla akrobate, punim imenom: “Beograd paket aranžman”, a potom prvi i jedini album Šarla akrobate, koji je sniman za Produkciju gramofonskih ploča Radio televizije Beograd. Tamo je snimka bila bačena u smeće, a urednici pozvani na odgovornost. I sasvim logično, album “Bistriji ili tuplji biva čovek kad…” smatra se najboljom, ili jednom od nekoliko najboljih ploča u povijesti rock kulture na našim prostorima. U istoj sezoni, Škarica je objavio mini-LP Idola – koji će se odmah suludo dobro prodavati – i prvi album Električnog orgazma. Toliko s beogradske strane. Sa zagrebačke strane u Jugotonu izlazi Haustor, čudesno lijepa, zagonetna i vrlo teatralna visoko konceptualizirana ploča, iza koje stoje dva jaka – ustvari prejaka – autora: Darko Rundek i Srđan Sacher. A onda i prvijenac grupe Film, živi mini-LP “Film u Kulušiću”, s onim nezaboravnim i veličanstvenim introm Dražena Vrdoljaka.
Eto, tako je počeo novi val, i od toga je, otprilike, bila građena i dozidavana zvučna slika ljeta 1981, posljednjeg koje smo provodili uz živoga Krležu. Ono što je tog ljeta bilo zanimljivo, i što će obilježiti i sljedeća dva ljeta, i izdvojiti ih od svih ljeta u našim životima, jest to što je novovalna muzika, po prirodi stvari alternativna, manjinska, rubna i subverzivna, dominantno bojala zvučnu sliku svijeta. Škaričini puleni pregazili su hitove sa Splitskog festivala, Bijelo dugme i svu drugu prirodno dominantnu muziku. Kako se to dogodilo ili kako je to uopće bilo moguće? Najprije, valja znati da je novi val bio spoj visokokomercijalnih i krajnje hermetičnih, u se zatvorenih koncepata. Svaka od spomenutih grupa imala je pjesme za osvajanje plaže, rive, kampa i tarace, a s njima i svih radio stanica, i pjesme za razmišljanje, mudrovanje, učenje i igranje. Postojala je općenarodna i avangardna strana novog vala. Pritom, obje su proizlazile iz duha vremena, iz naraštajne estetike i iz stvarnog umjetničkog i društvenog interesa. Haustor je, recimo, imao taj ubitačni, vječni hit “Moja prva ljubav” ili “Djevojke u ljetnim haljinama”- prvi naziv je službeni, drugi je općeprihvaćeni. Ta pjesma se uvukla u svako uho, postala je soundtrack epohe, i ja je sad čujem dok zamišljam ribarsku večer od ponedjeljka, 27. srpnja 1981. Nikako se ne mogu navesti da zamišljam da je tog dana svirala neka druga muzika. Cijeli živi album grupe Film bio je taj visokokomercijalni koncept. A kako su se pjesme bez pauze nadovezivale jedna na drugu, bio je to jedan kontinuirani dvadesetminutni hit. Kao i mini album Idola, ili Šarlove pjesme s Paket aranžmana, “Ona se budi” i “Mali čovek”. Pogotovo “Ona se budi”.
Na drugoj strani novog vala, onoj koja nam je pjesnički, književno, glazbeno, retrospektivno, memorijski, emocionalno… možda i zanimljivija, iako možda i nije, našao se cijeli jedan posve nevjerojatni avangardni umjetnički eksperiment. Vrlo raznorodan i bogat, ispunjen vrlo samosvjesnim i kreativnim odnosom prema tradiciji, ali i prema izboru tradicije kojom ćemo biti vođeni, bio je, taj svijet, vrlo određujući po naša poetička, estetska, pa i politička opredjeljenja. “Duhovi” grupe Haustor su, uz pjesmu “’60 – ’65”, za mene, dječaka u Sarajevu, tada bili, i sve do danas su ostali, najvažniji roman o Zagrebu. Iz te dvije pjesme na čudnovat i tajnovit način, glasom avangarde, one prve i druge, izranja jedan grad, koji upravo takav, gotovo nedirnut, postoji sve do danas. Volio sam taj Zagreb, a volim ga i danas, dok kopam u dubinu, u arheologiju riječi, slika i osjećaja, da bih ga pronašao. Mračna ili nepronična strana Idola jednako je neobična: na Paket aranžmanu su “Amerika” i “Schwüle Über Europa”. Prva je pjesma zenitističko-kejdžovska opaska na naš doživljaj Amerike. Možda je riječ o dosjetki. A možda je ta dosjetka umjetnost. Ovo zavisi od konteksta. U umjetnosti, a pogotovu u avangardi, koješta zavisi od konteksta. Druga pjesma sigurnosno je problematična, subverzivna, opasna. Kabaretski ispad sa Srđanom Šaperom, koji u jednom trenutku progovara glasom Adolfa Hitlera, imao je te 1981. golemi oslobađajući, emancipatorski potencijal. Bio je to kraj epohe strogo nadziranog privatnog života, kada se cijela zajednica, skupa s organima reda i bezbroj policijskih uhoda, udbaških dojavnika i dojebnika, angažirala u preveniraju mogućih antisocijalističkih ispada, usmjerenih k rušenju i ruženju bratstva i jedinstva i našega samoupravnog socijalističkog poretka. U to vrijeme opće paranoje, kada nisi smio glasno spomenuti ime Vice Vukova, a kamoli se našaliti na temu fašista i njihovih suradnika, Šaperov kvazihitlerovski monolog djelovao je oslobađajuće i podjebavajuće. Podjebavao je branitelje avnojevskog i antifašističkog svetog grala, koji će samo deset godina kasnije, svi, gotovo bez izuzetka, završiti kao neki novi četnici, ustaše i hitlerovci. Uz “Schwüle Über Europa” na Paket aranžmanu bio je, međutim, i jednako konceptualizirani, hibridni megahit “Maljčiki”. Bila je to, vjerojatno, najuspjelija i najgenijalnija doskočica u povijesti naše popularne glazbe, jer su Idoli kvazisocrealističku pjesmicu podložili ska ritmom, i dogodio se čudnovati i čudovišni obrat. “Maljčiki” će biti hit desetljeća, s kojim ćemo završiti u ratnoj 1991. I s kojim ćemo izaći iz socijalizma i onoga što je bilo preostalo od socijalističke estetike. A Idoli će započeti koketiranje s blagodatima i tradicijama sovjetske avangarde, što će se onda pretvoriti u jednu od onih snažnih i pamtljivih novovalnih gesti, te će iz glazbe i teksta preći u sliku, i u niz novovalnih spotova ili kratkih filmova, koje će uglavnom stvarati Branimir Dimitrijević i Boris Miljković, čuveni Tucko i Bucko.
Ali cijeli album “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…”, od prvog do posljednjeg tona i zvuka, bio je akt posvećivanja i obnarođivanja avangarde. Ploča nečuvena i nemoguća, a potpisali su je Dušan Kojić-Koja, Milan Mladenović i Ivica Vdović-Vd. Šarlo akrobata prekratko je postojao da bih bio na njihovom koncertu. (Samo i jedino njih nisam gledao uživo.) Ali ovaj me album vodio kroz život i san, i objašnjavao mi kojekakve avangarde i alternative, kad god bi objašnjenja bila potrebna. Šarlo akrobata meni je objasnio Zenit i zenitizam. Zahvaljujući Šarlu, više nego profesoru Flakeru, bilo mi je u petnaestoj jasno o čemu zapravo govorimo kada govorimo o ruskom umjetničkom eksperimentu. I što je to u ljudskoj naravi da svaku revoluciju, svjetski rat i masovno krvoproliće, isprati s procvatom svih umjetnosti, a u dvadesetom stoljeću s ponekom avangardom, umjetničkim eksperimentom ili vianovskim pljuvanjem po grobovima heroja? Ali što se to, zapravo, dogodilo početkom osamdesetih, kakva to revolucija, da se pojavio novi val? Na to nemam odgovora. I, pritom, znam da će mi neki ozbiljni ljudi, među njima je i mnogo mlađih od mene, reći da pričam gluposti, jer da jugoslavenski novi val u popularnoj rock muzici nikako ne može biti uspoređen s umjetničkim avangardama. Nekoć bih se oko toga svađao. Danas, na žalost, nemam više vremena, volje, a ni strasti za tu vrstu diskusija. Novi val nije usporediv s avangardama samo zato što nije bilo dobrih pisaca da ga opišu. Inače je itekako usporediv. A revolucija, koja je izazvala novi val, bila je, možda, smrt Josipa Broza Tita. Ili mentalno-emocionalni prevrat koji će zastoj jednog organizma izazvati u dvadesetak milijuna drugih organizama. Da je Tito poživio, ne bi bilo novog vala, premda bi, možda, njegovi akteri napisali neke druge, jednako dobre pjesme. Ali bi, usprkos Škarici, zvukom naše uvale vladali Bijelo dugme i hitovi Splitskog festivala.
Tog ljeta slavila se četrdeseta godišnjica ustanka, čiji su akteri još uvijek bili živi, i bili su dobro držeći. Sa strane su promatrali svoje sinove, i sinove svoje braće i sestara, kako peku besplatne skuše i srdele za bezbrojne okupljene turiste. A među njima i za njihove vršnjake, pristigle iz Njemačke. O čemu su mislile te časne starine, dok su sa strane promatrali događaje na ribarskoj večeri, i nisu jeli ništa, i nisu pili ništa? Mislim o tome baš u vrijeme kada se mnogo, mnogo tiše obilježava osamdeseta godišnjica ustanka, i ništa se više, osim vakcina, ne dijeli džaba, a na radiju sviraju hitovi od prije četrdeset godina.
Miljenko Jergović 22. 07. 2021.
Izvor: Miljenko Jergović
