Foto: Ilustracija
Holandija je proglašena za jednu od zemalja gdje je najteže pronaći prijatelje; u istom društvu se nalaze i Švicarska, Švedska, Norveška, Danska i Finska.
Piše: Mirza Softić
Kao što sam već mnogo puta rekao u svojim blogovima, stigao sam prije 12 godina u Amsterdam. Živio sam dotad u centru Sarajeva, sa svim mogućim pogodnostima za sarajevskog mladog čovjeka. Studirao sam nešto duže nego ostali, iako mi je fakultet bio preko puta kuće, ali sam izlazio skoro svako veče.
Imao sam automobil od svoje osamnaeste godine, putovao na vikende širom prostora koji smo nekad zvali Jugoslavijom, te često i dalje. Cijeli svoj život, pa i nakon selidbe na Zapad, družim se s ljudima koje sam upoznao još u osnovnoj ili srednjoj školi. Na fakultetu sam upoznao svoju bolju polovinu, a osim nje, sa svima sam ostao samo poznanik. Dubokih prijateljstava nije bilo i to uglavnom jer smo se razilazili kulturološki, nekad i politički, ali najviše lokalno; ja sam već imao prijatelje u Sarajevu, dok studenti iz drugih gradova nisu.
Drugi put sam prekinuo konverzaciju kada me jedan kolega ubjeđivao kako je nasilje u porodici interna stvar, te da se u to ne bi trebalo miješati. Ipak, i tamo gdje sam prihvatio te razlike, ne znači da sam uvijek bio dio toga, niti da me interesovalo ponašati se poput ljudi koje sam upoznavao sve ove godine.
Bilo kuda, naši svuda
Prvo radno mjesto donijelo mi je desetine poznanstava s ljudima koji su na mnogo drugačijim talasnim dužinama od mene. Tu sam se nekako našao sa troje “naših”, od kojih mi je najviše legao momak iz Makarske. Dugo sam ostao s njim u kontaktu, sve dok nisam shvatio da stvarno nemamo mnogo zajedničkih tema. Drugi dobar poznanik iz te firme je bio momak iz Surinama koji je duša od čovjeka, ali samo i isključivo zaljubljen u filmove i fudbal, tako da se s njim vidim kad se zaželim jedne od ove dvije teme. Godišnje se i dalje viđam s obojicom, ali češće od toga – ne.
Kasnije ću tokom studija raditi u dva hotela i jednom irskom pubu. Ekipa koju je sakupljao Seamus, stariji Irac koji će kasnije prodati pub, bila je zaista jedinstvena. On se pri zapošljavanju vodio samo time da li mu se neko lično sviđa, a svi smo se veoma brzo zbližili. Ipak, čim su stigli, novi vlasnici su napravili iskru između nas i ekipa se raspala. Neki su se vratili u svoje zemlje, neki ostali tu, ali svima je zajedničko da su se prestali javljati.
Na magisteriju sam upoznao 30-ak novih ljudi, od kojih su pola bili Holanđani. Iako sam pokušavao ostati dobar sa svima, ljudi su se nakon studija rasplinuli širom Holandije, a stranci vratili kući. Danas smo prijatelji samo na Facebooku i ne komuniciramo.
Ljudi će vas ‘ghostati’ iz interesa
Najduže sam ostao raditi u velikoj korporaciji koja se bavi turizmom. Tu nas je bilo 9.000, a s obzirom da je engleski službeni jezik, lako je bilo doći u kontakt sa svima. Ta firma je bila stjecište izgubljenih duša koji bi došli raditi u tehničkoj podršci sve dok ne nađu nešto bolje od toga.
Živjeli su često sa cimerima, bez porodice, kučeta i mačeta. Teško je bilo s takvim ljudima ostvariti neki dubok odnos, a većina s kojima sam bio dobar me jednostavno obrisala iz memorije. Godinama smo bili u odličnim odnosima, viđali se po kućama, išli čak i na putovanja, ali kada su stigle bolje pozicije, vrlo brzo su se prešaltali na korporativni mod, zaboravivši mnoge svoje kolege, iako za to uopšte nije bilo razloga. Imao sam osjećaj da misle kako nije dobro ostati u kontaktu sa “žrtvama pandemije” koji više nisu dio firme, iako to nema nikakvog smisla.
Tad sam prvi put čuo za izraz “to ghost someone”, odnosno pretvarati se kao da je duh, ignorisati ga/ju i ništa ne objašnjavati. Iz svih firmi sam isključivo ostao dobar s bivšim Jugoslovenima, te sam gotovo sa svima i danas u kontaktu.
‘Expati’ se međusobno druže
Holanđane uglavnom nisam previše sretao na poslu i u drugim situacijama gdje bih se nalazio. Ako bih imao neki kontakt s njima, to bi bili prijatelji moje supruge koje je ona stekla još na studiju. Expati se, što je moderan naziv za imućnije, često čak i samo bijele imigrante, uglavnom druže jedni s drugima. Tako je na Facebooku, a kasnije i na sajtu Meetup, osnovana grupa pod nazivom “The Amsterdam Expat Meetup Group”, gdje se uglavnom obrazovani i dobro situirani stranci međusobno povezuju.
Osnivač grupe, Summer Souleyman u izjavi za holandski Parool kaže kako Holanđanima novi prijatelji nisu potrebni jer su sva prijateljstva stekli uglavnom dok su išli u školu – i sada se drže toga. Eventualno poneki holandski povratnik zaluta u grupu, ali kaže da je to više izuzetak nego pravilo i pored ogromnog članstva od gotovo 40.000 ljudi.
Ovo naravno nije jedini članak koji govori o poteškoćama pri stjecanju holandskih prijatelja, nego je takvih napisano stotine, i uglavnom izvlače sličan zaključak. Sajt I am Expat se čak poziva na istraživanje u kom je Holandija proglašena za jednu od zemalja gdje je najteže pronaći prijatelje, a u istom društvu se nalaze i Švicarska, Švedska, Norveška, Danska i Finska.
Nikako postati dio ekipe
To me potaklo na razmišljanje o tome kako sam upravo isto to zaključio dok sam igrao fudbal. Kolega s fakulteta me pozvao u tim jer im je trebalo igrača. Iako sam tri godine igrao s njima, popio more pića nakon utakmica i treninga, nikada nisam zaista postao dio ekipe. Oni se znaju od malih nogu i nemaju nijedan razlog da mene uvlače u društvo, da trpe moj akcent, moje nelokalne teme, te uopšte moje bivstvovanje van fudbalskih postavki.
Tu sam se sjetio mog studija žurnalistike u Sarajevu, gdje sam u jednom momentu bio jedini iz Sarajeva koji je dolazio na predavanja. Primjećivao sam da se drugi studenti međusobno druže, a da ja uglavnom ne odem ni na kafu, jer već imam nešto dogovoreno s mojim Anisom, ratnim drugom od ‘93. godine, ili nekim drugim prijateljem kojeg poznajem 10 godina.
I to je valjda normalno, čovjek uglavnom bira ono što mu je bliže i draže, a pored toga što nam novi prijatelji nisu potrebni, problem je i veliki nedostatak vremena. Sada kada smo odrasli, nemamo više vremena da blejimo danima sa istim ljudima, tolerišemo njihove gluposti, ili idemo biciklom od Sarajeva do Tadžikistana kao što je moj drug Dado išao prije nekoliko godina, te o tome pisao za Al Jazeeru.
Dado danas takođe živi u Amsterdamu i redovno se družimo. Imamo ekipu od nekoliko ljudi, ali su sve šanse da ćemo se opet jednog dana razići, te preseliti u druge zemlje. Zato mi se inostranstvo čini i kao neka vječna privremenost. Nikad se čovjek ne može smiriti, imati dosadan život radeći od osam do četiri, vikendima roštiljati, a radnim danima viđati s istim ljudima, i sve to tako 40 godina. Ta vremena su prošla, barem na Zapadu. Zapadnjacima nisu potrebni novi prijatelji i zbog toga se mi koji smo uselili ipak moramo držati zajedno.
Inostranstvo kao vječna privremenost
Na kraju ću reći da sam pišući ovaj tekst, cijeli dan provodio anketu među ljudima koji žive na Zapadu. Razgovarao sam s 30 ljudi, između 30 i 50 godina. Svi su s prostora bivše države i žive van našeg govornog područja. Pitao sam ih koliko imaju prijatelja tu gdje žive. Ljudi koji žive u Grčkoj, Italiji i Portugalu su mi rekli da imaju dosta, između tri i deset, te da među njima ima i autohtonih stanovnika.
Ispitanici koji žive u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj imaju više, ali od devet ispitanika samo jedno mi je reklo kako ima lokalca za prijatelja, dok se ostali druže isključivo “s našima”. Među svojim poznanicima u Holandiji sam ispitao 17 ljudi, a ja sam jedini koji imam prijatelja Holanđanina. Međutim, gorka istina je činjenica da je to čovjek koji je godine proveo u Beogradu i Sarajevu, govori naš jezik i mnogo je više vezan za naše prostore nego i mnogi naši dijasporci.
Njega je lako imati za prijatelja, ali nekog prosječnog, koga upoznate na poslu ili kursu, jednostavno ga je gotovo nemoguće pridobiti i sve se svodi na priču o vremenu, fudbalu i eventualno tome gdje je ko bio za vikend. Holanđani bi takve teme nazvali “koetjes en kalfjes”, što u bukvalnom prevodu znači “kravice i telad”.
Mi bismo rekli “trice i kučine”, što je valjda asocijacija za priču o nečemu nevažnom.
Izvor: Al Jazeera