Noć živih novinara

Blagdani koje slavimo mnogo govore o kulturi u kojoj živimo. Svi sveti tako pokazuju koliko nam je bitno prisjećati se bliskih ljudi koji su preminuli, ali prava slika društva nije potpuna bez prethodne Noći vještica kada se svi naši potisnuti strahovi, tajne i traume utjelovljuju u liku živih mrtvaca koji slobodno jure ulicama i plaše ljude. Činjenica da postoje dva takva blagdana, i to u rasponu manjem od 24 sata, pokazuje kako se kao društvo nosimo s osobnim i kolektivnim sjećanjem. 

 

Ovih dana dogodilo se nešto što će vjerojatno ući u povijest brutalne represije nad novinarima: saudijski politički novinar i disident Jamal Khashoggi ubijen je u ambasadi svoje države u Istanbulu, a vrlo snažne indicije ukazuju da je upravo saudijski režim odgovoran za ubojstvo. U tom povodu preko stotinu istaknutih pisaca i novinara održat će javno čitanje kojim će pozvati na kažnjavanje odgovornih, ali i podsjetiti na slučajeve recentnih i nekažnjenih ubojstava novinara u Slovačkoj, Malti, Bugarskoj i Meksiku te preko 150 zatvorenih turskih novinara i pisaca (ovdje vrijedi dodati i Juliana Assangea koji je godinama zatočen u ekvadorskoj ambasadi u Londonu).

Čitanje će se održati 10. prosinca, na 70. obljetnicu donošenja Deklaracije o ljudskim pravima UN-a, ali moglo bi se komotno održati na Svi svete ili, pak, na Noć vještica kada možemo otvoreno nazrijeti da se ispod površine ‘normalnog’ društva nalazi nešto strašno i suštinski krivo. U ovom slučaju, riječ je o laži da je ljudski život neprocjenjiv, a medijska sloboda nepovrediva.

 

Khashoggi je svoj posljednji tekst, objavljen u The Washington Postu, napisao i poslao dan prije svog nestanka, vjerojatno pri svijesti da će uskoro biti ubijen. U tekstu opisuje porazno stanje medijske slobode u arapskim državama i objašnjava kako su visoka očekivanja od Arapskog proljeća i internetskih medija naposljetku iznevjerena. Khashoggi zaključuje “da se arapski svijet suočava sa svojom vlastitom verzijom Željezne zavjese koju nisu nametnuli vanjski čimbenici nego domaće sile u borbi za moć.” 

 

Ova analogija daje nam naznaku zašto je režimu bilo toliko stalo da ga ubije. Hladni rat podijelio je svijet u dva suprotstavljena, izolirana tabora čime je omogućio i jednima i drugima poticanje atmosfere straha kroz priče o vanjskoj prijetnji i unutarnjim neprijateljima. Ta atmosfera je izvor političke moći: potpirivanjem straha od vanjskog neprijatelja lako je manipulirati i mobilizirati velike mase, a izazivanjem straha od represije može se ušutkati svaka opozicija. 

 

Zbog kompleksne situacije na Bliskom istoku i odnosa pojedinih država sa zapadnim silama, danas je ipak teško govoriti o Hladnom ratu kakav se odvijao između utvrđenih blokova u 20. stoljeću. No politička potreba za atmosferom straha postoji i sve je jača kako raste društvena nejednakost. U tom kontekstu ubojstvo novinara ne služi tek da spriječi razotkrivanje neke tajne, nego da ulije strah u kosti svima ostalima i da pukim širenjem straha dokine slobodu govora. Čak i ako pobjegnete u egzil, kao da se poručuje, niste sigurni. S druge strane ‘zavjese’ isti slučaj može se, pak, iskoristiti kao dokaz koliko su ‘oni tamo’ okrutni i opasni. Kako god se okrene, Khashoggijev primjer može se instrumentalizirati za poticanje straha i netrpeljivosti. 

 

Je li moguće izvući išta drugo, pozitivno iz cijelog slučaja? Mogu li nam tekstovi – Khashoggijevi novinarski i svi ostali – pomoći? Kritičar Vladimir Arsenić ovaj tjedan piše o knjizi Jednog dana ništa Zorana Lazića u kojoj su raznovrsni tekstovi povezani temom smrti: “Svet je, kako se može iščitati iz Lazićeve metafore, jedna velika tajna koja zapravo to i nije. Nema tajne, jednog dana te nema i onda ništa. Ostaje samo Kapetan duge plovidbe kao simbol trajanja i večnosti, manje ili više pregnantan simbol, ako hoćemo, umetnosti koja nadilazi život, koja pobeđuje smrt.”

 

Bilo bi lijepo reći da je smrt Jamala Khashoggija plemenita žrtva za viši cilj, ali ona je, prije svega, besmislena tragedija jednog čovjeka i njegovih bližnjih. No Jamal Khashoggi kao novinar, autor i protagonist tuđih tekstova nastavit će živjeti kao simbol dok ne bude zaboravljen. Khashoggi stoga upravo svojim zadnjim tekstom, koji isporučuje neposredno prije odlaska u smrt, šalje suprotnu poruku onoj koju režim želi poslati: da se uporno grebanje ispod površine normalnog društva isplati, da se za slobodu govora treba i vrijedi boriti, da se ne smijemo prepustiti strahu koji nas paralizira, izolira i vodi u nasilje. I da nakon smrti ipak ostaje tekst. Nisam siguran da će Khashoggiju pomoći molitve i svijeće na Svi svete, ali njegova će smrt imati smisla na Dan vještica kad ćemo moći jasno vidjeti i prepoznati naše zajedničke monstrume.