Sva povijest svijeta kobno teži da se staloži u buržujskome carstvu, da se ušanči u buržujskome duhu. Kršćanstvo, spiritualizam, socijalizam, revolucija – sve se preobrće u buržujsko carstvo, sve se završava u tome carstvu. Buržujstvo je prestanak stvaralačkoga stremljenja duha, ugasnuće i ohlađenje ognja.
Buržujstvo se koristi stvaralačkim stremljenjem duha. Ne postoji ni jedan veliki simbol prošlosti kojim se buržujstvo ne bi okoristilo za svoje ciljeve. Buržujstvo ne voli ništa što je bez jamstva, boji se svega što je bez garancije, što može biti problematično. Buržujstvo svagda strahuje da zajamčeno i spokojno postojanje može biti narušeno. Postoji posebno za buržuje izrađena duhovnost, iako ta duhovnost uopće nije duhovna. Golema literatura, namirisana mirisnom vodicom i začinjena posnim uljem, napisana je za uspokojenje buržuja.
Buržujsko carstvo i jest carstvo ovoga svijeta. Sve teži k tome carstvu, tu kao da vlada neki zakon gravitacije. Svi duhovni pokreti u svijetu, svi revolucionarni pokreti u svijetu teže k tome carstvu. To se najprije dogodilo kršćanstvu, u tome je njegova tragična sudbina. Duhovne vrednote i duhovnost rabile su se za učvršćenje i očuvanje buržujstva i njegova carstva. Duhovnost se rabila iz straha i za ulijevanje straha. Duhovnim se nazivao legalistički, normativni poredak, iz kojeg je iščezao svaki duh. Duhovnost se rabila za zlostavljanje ljudske osobe, za njezino podlaganje lažnim vrednotama općeg, apstraktnog.
Svi revolucionarni pokreti u svijetu, koji su po svojim izvorima antiburžujski, čim bi srušili staro buržujsko carstvo, odmah bi uspostavili novo buržujsko carstvo. Francuska revolucija izgradila je buržujski kapitalistički svijet, a socijalistička i komunistička revolucija izgradit će novo buržujsko carstvo. Moglo si se čak reći da se buržujstvo i njegovo carstvo sve više učvršćuje u svijetu, zahvaća sve veća područja i postaje univerzalnim.
Pogrešno je buržujstvo vezati s nekom određenom društvenom klasom, s kapitalističkom klasom, premda je buržujstvo u kapitalističkoj klasi najjače. Buržujstvo ima prije svega duhovno a ne društveno značenje, iako svagda ima svoju društvenu projekciju. Buržujstvo postoji u svim klasama, postoji buržujstvo plemstva, buržujstvo seljaštva, buržujstvo intelektualaca, buržujstvo proleterijata. Dokidanje svih klasa, što je društveno poželjno, dovest će, vjerojatno, do carstva sveopćeg buržujstva. To je carstvo u francuskoj demokraciji poročnije, u švicarskoj kreposnije, no ne zna se što je gore. Društvena svakidašnjost teži oburžujenju svakidašnjeg života, javnog mnijenja, ide za sputavanjem duha.
Buržujstvo je u znaku novca, koji vlada životom, i u znaku društvenog položaja. Buržujstvo ne vidi tajnu osobe, to je njegovo glavno obilježje.
Utilitalirizam, želja da se nešto postigne pošto-poto, bilo kakvim sredstvima, i samoodržanje pošto-poto, bilo kakvim sredstvima, neizbježno vode buržujstvu i njegovu carstvu. Na tome temelju revolucije poprimaju duh buržujstva, komunizam se izrođuje u buržujsko carstvo. I kršćanstvo se poburžujilo na takvu temelju, na kojem trijumfira buržujnost pomoću sile i obrane.
Buržujstvo je društvenog podrijetla, ono uvijek znači gospodstvo društva nad čovjekom, nad neponovljivom, izvornom, jedinstvenom ljudskom osobom, buržujstvo je tiranija javnog mnijenja i društvenih običaja. Buržujstvo je carstvo društvene svakidašnjosti, carstvo kvantitete, carstvo objaktivacije, koja guši ljudsko postojanje. Ono dolazi i do izražaja i u spoznaji, i u umjetnosti, i u svemu ljudskom stvaralaštvu. Bilo je u XIX. stoljeću izvanrednih ljudi koji su se pobunili protiv buržujstva i njegova carstva: Carlyle, Kierkegaard, Nietzsche, Leon Bloy, u nas Tolstoj i Dostojevski. Oni su problem postavili dublje nego društveni revolucionari. Oni su shvatili da je u tome problem duha.
Dva su oblika buržujstva: postoji solidan buržuj, zasjeo na načelima, moralist koji nikome ne da disati, koji u društvu zauzima visok položaj, hijerarhijski čin; on može biti i monaški asket, i akademik, i gazda, i državni poglavar; postoji i lakomisleni buržuj, probisvijet, koji kuša radosti nebitka. No buržuj je optimist, on vjeruje u sreću okamenjenu u konačnosti, on postaje pesimistom samo onda kada je riječ o tome da se olakšaju nesreće i patnje drugih, na primjer da se promijeni društveni položaj radnikâ. Buržuj smatra da su nesretnici krivi za svoju sudbinu, a da su sretnici zaslužili svoju sreću. Nasuprot buržujskoj svijesti trebalo bi biti optimist prema društvenim promjenama koje uklanjaju društvene uzroke nesreće, a pesimist prema metafizičkim problemima ljudskog postojanja.
Nikolaj Berdjajev (Никола́й Бердя́ев), Duh i realnost, 1927/prometej.ba