Teror patrijarhalne kulture provodi se nad svima. Takva kultura, međutim, primarno je i ponajviše usmjerena na žene pa je stoga važno iznova se vratiti feminističkim principima pravde i jednakosti
Iako se primarno odnose na pitanja koja se tiču problematike podređenosti žena u društvu, feminizam i feministički pokreti ne bi trebali predstavljati ekskluzivno i borbu u kojoj samostalno nastupaju isključivo žene s ciljem postizanja ravnopravnosti, već je u nastojanjima za ostvarivanje ravnopravnosti svakako važna i podrška muškaraca [1]. Stoga ću, u ovome članku, pokušati potvrditi tezu iz naslova, a ujedno i kritički propitivati ustaljene prakse patrijarhalnoga [2] govora o feminizmu, ženskim pravima i praksama potčinjavanja.
Suočavanje s muškom poviješću
Američka teoretičarka bell hooks [3] u knjizi Feminist Theory: From Margin to Center postavlja veoma važno pitanje koje se odnosi na tendencije ka ravnopravnosti žena i muškaraca, a to je ustvari “sa kojim muškaracima želimo biti jednake” (hooks, 1984: 18), imajući u vidu činjenicu da “ni sami muškarci nisu jednaki u klasnoj strukturi bjelačke prevlasti, kapitalizma i patrijarhata” (Ibidem). Upravo na temeljima ovog pitanja mogli bismo (nastaviti) graditi zajednički manifest feminističke borbe, koja će u svoje redove uključiti i sve muškarce koji nisu sudjelovali i ne sudjeluju u praksama potčinjavanja i isključivanja žena, ženskih glasova i perspektiva iz procesa odlučivanja na svim planovima i u različitim segmentima društvenog i političkog života. Iako je važno govoriti i naglašavati da feminizam nije pokret uperen protiv muškaraca, ne smijemo zaboraviti da je najnečasnija uloga u uspostavljanju i održavanju patrijarhalnih običajnih, religijskih i drugih praksi i normi koje kontinuirano proizvode podređenost žena u društvu upravo muška i da su baš muške, a ne ženske elite one koje “vladaju poviješću i politikom te kontroliraju sredstva moći i tako odlučuju koje će realnosti uvažavati, pri čemu ženi dodjeljuju marginalan kulturni položaj.” (Drndić, 2006: 35)
Zbog toga se muškarcima danas kao obaveza nameće suočavanje s poviješću i sadašnjošću vlastite dominacije i vlastite politike opresije nad ženama, ali i suočavanje s realnošću suvremenog patrijarhata kojem su ponovno ključni faktor održavanja i promoviranja. Ipak se, unatoč jasnoj svijesti o tome tko u tradicionalnim rodnim politikama ima prednost i tko je primarno “žrtvovan” radi te višestoljetne dominacije, kritika ne može odnositi samo na muške elite. U održavanju stabilnih koncepata patrijarhata i tradicionalnih kulturnih normi sudjeluju, također, i mnoge žene, koje pak “odgajaju nove generacije preko kojih prenose i čuvaju patrijarhat. One ne žele izgubiti sigurne pozicije koje imaju i previše su skoncentrirane na sebe i svoje porodice i ne obaziru su na druge i njihovu obespravljenost i isključenost. Uglavnom reagiraju ako su direktno ugrožene i obespravljene”. (Spahić-Šiljak, Zašto feminizam?) Zbog toga, kako navodi Spahić-Šiljak, važno je dati svoj doprinos u borbi protiv “diskriminacije i isključivanja jer su klasna, rasna, ideološka, etnička i druga raslojavanja sve snažnija, a podupiru ih desničarske snage”. (Ibidem)
U toj borbi svakako je važna perspektiva i podrška muškaraca iz još niza drugih razloga, a nezaobilazno je istaći upravo taj da su i oni na izvjestan način žrtve patrijarhata. A to se ponajbolje očituje u tomu da strogo utvrđena tradicionalna podjela rodnih uloga ne dopušta, kako ženama, tako ni muškarcima da se izdignu iznad rodnih normativa i oslobode se od uspostavljene rodne i kulturne “razumljivosti”. [4] Feministička je misao, baš kao i filozofija nastala na temeljima “opiranja” normama, podsjeća nas u poglavlju “Biologija: kletva ili dar?” knjige “Tijelo, ženskost i moć” autorica Belma Bećirbašić. Opirati se normama i “razumljivosti”, čini se doista važnim i revolucionarnim činom i u kontekstu propitivanja tzv. fiksiranosti muškosti i ženskostikao svojevrsnih kalupa u kojima je udobnost zagarantirana.
Sve to daje sliku patrijarhalne uslovljenosti – ne samo žena nego i muškaraca – s obzirom na to da su i oni “učeni da oslikavaju snagu, izdržljivost, emotivnu suzdržanost, agresivnost, samodovoljnost, natjecateljski duh”. (Bećirbašić, 2011: 45) Da bismo kritički preispitivali dodijeljene rodne uloge, načine djelovanja i ponašanja po principima binarne oprečnosti muško – žensko, važno je imati na umu da je ono što se označava kao muškost i ženskost zapravo “društveno konstruiran koncept i apsolutno nepoveziv sa spolnim datostima”. (Ibidem, 48) To se možda ponajbolje vidi na planu onoga što je definirano kao tijelo, a ono je “više nego bilo koji drugi element našeg sebstva potčinjeno manipulativnim strategijama moći ne u smislu opresije, već što je postalo površina na kojoj se ispisuju i proizvode nova znanja; ono je eksperiment, performans, ekonomsko dobro, trgovinski proizvod, predmet razmjene”. (Ibidem, 52)
Zašto je važan muški feminizam?
Vratimo li se ponovno na tezu da je feminizam i muško pitanje, ili i šire od toga – da je feminizam za sve, kako to napominje i bell hooks, vidjet ćemo zašto je tako i zbog čega je važno zajedničkim snagama i nastojanima graditi bolje društvo u kojem neće biti mjesta nejednakosti muškaraca i žena, u kojemu neće biti rata i siromaštva i u kojem – dakako – neće biti mjesta nikakvoj opresiji. Tu je feminizam polazišna točka svim ljudima koji ne pristaju pomiriti se sa stanjem u kojem vladaju nasilje, strah, klasni elitizam, nacionalizam, rasizam i dominacija. Feministička borba subverzivna je utoliko što se suprotstavlja svim ovim oblicima nasilja, a nasilje se provodi – kako nad ženama, tako i nad muškarcima – pa je u tom kontekstu značajno posvetiti se feminizmu koji će iznova dovesti u pitanje “društvene odnose vladavine, njihovu kulturnu osnovu, polarizaciju, dualizam, odnose koji su ustanovili potčinjene kategorije, niža bića, koja nikad nisu priznata potpuno kao ljudska”. (Touraine, 2011: 142) Nemojmo zaboraviti ni to da tradicija definiranja žena kao onih koje nikad nisu priznate potpuno kao ljudska bića nije ni danas iskorijenjena, pa još u društvu nerijetko svjedočimo takvim pristupima – da su muškarci napredniji samo zato što su muškarci i da su kao takvi prirodno predodređeni da budu dominantni u odnosu na žene [5]. To je u samom temelju patrijarhalne svijesti koju karakterizira “muška dominacija kako u javnoj, tako i u društvenoj sferi života, kao i nejednak odnos moći između žena i muškaraca pri čemu su žene sistematski u nepovoljnijem položaju i diskriminirane”. (Vasić, 2016: 134)
Ovako uređen sistem vrijednosti, zasnovan na hijerarhijskoj moći i dominaciji muškarca nad ženom nije stvar prošlosti već je, unatoč brojnim emancipacijskim iskoracima, još prisutan u 21. stoljeću – u vremenu kada “žene širom svijeta uživaju prava i mogućnosti o kojima prve feministkinje nisu mogle ni da sanjaju”. (Zaharijević, 2013: 398) Za feminizam, ističe Adriana Zaharijević, još uvijek ima mjesta: “za to je zaslužno društvo koje se i dalje sporo mijenja i teško odriče tradicionalnih obrazaca; za to su odgovorne žene imuškarci koji različito žive promjene uslovljene feminizmom; za to je, najzad, odgovoran sporni karakter želja koji u ženski pokret ulažemo, mogućnosti koje nam se nude, vizija budućeg društva i feminističke prošlosti koja nam služi kao uzor”. (Ibidem) Upravo bismo, vođeni prethodnom mišlju, mogli govoriti i o tomu da je vizija budućeg društva kao emancipiranog i oslobođenog okova mizoginije, klasne nejednakosti i diskriminacije [6] zapravo zajednička vizija i ženama i muškarcima. Za postizanje takvog društva važno je u savezništvu imati i političke predstavnike, koji će imati razumijevanje za probleme koji su duboko ukorijenjeni u društvu na svim razinama, a koji se neće oglušivati na odveć prisutan problem rodne diskriminacije, neravnopravnosti i stvarnosti dizajnirane po mjeri elita. No, budući da su na južnoslavenskom području uglavnom na mjestima odlučivanja dominantni predstavnici desnice, a ni ljevica nije autentična i principijelna u vlastitoj borbi, teško je vjerovati da pokretač promjena može biti isključivo onaj dio akademske zajednice koji ne robuje etnonacionalističkim retrogradnim politikama, koje su u pravilu i ženomrzačke jer poznato je da “središnja je dimenzija tih politika u većoj ili manjoj mjeri obično zabrinutost za ‘genetsku zalihu’ nacije”. (Yuval-Davis, 2004: 36)
Teror patrijarhalne kulture provodi se, vidjeli smo, nad svima. Takva kultura, međutim, primarno je i ponajviše usmjerena na žene pa je stoga važno iznova se vratiti feminističkim principima pravde i jednakosti, koji će u svoje redove uključiti sve marginalizirane skupine i pojedince jer “bez šire društvene intervencije išli bismo sigurno daljem produbljivanju razlika”. (Grebo, 2014: 270) Govoreći riječima bell hooks, zamislimo život u kojem je vizija zajedništva filozofija koja oblikuje naše odnose: “približite se. Vidite kako feminizam može dodirnuti i promijeniti vaš život i živote svih nas. Približite se i doznajte iz prve ruke o čemu je riječ u feminizmu. Približite se i vidjet ćete: feminizam je za sve”. (hooks, 2005: 11) Feminizam je i muško pitanje.
Autor: Nikola Vučić. NAPOMENA: Rad objavljen u Zborniku “Kada se sretnu feminizam i religija” koji je dostupan na online izvoru: www.tpo.ba
[1] Michael Kaufman (1999: 70) u članku o feminizmu i muškom kontradiktornom iskustvu moći piše kako je sve veći broj muškaraca postao naklonjen feminizmu (u osnovnom značenju, ako ne u imenu) i da su prihvatili feminističku teoriju i djelovanje (iako više teoriju). Različiti su, ističe Kaufman, razlozi njihovog prihvatanja feminizma: možda je razlog ogorčenje prouzrokovano nejednakošću, možda utjecaj partnera, člana vlastite obitelji ili prijatelja, možda zbog vlastitog osjećaja nepravde koju nanose drugi muškarci, možda iz osjećaja ugnjetavanja koje dijele sa ženama, primjerice radi seksualne orijentacije, a možda radi osjećaja vlastite krivice. Kaufmanove zaključke o sve većem prihvatanju feminizma kod muške populacije valja ipak posmatrati u kontekstu njegovog djelovanja, budući da bosanskohercegovački kontekst ne potvrđuje (osim u iznimnim slučajevima) ovu tezu. Ipak, nedvojbeno bi se iskustvo drugačije od dominantno patrijarhalnog i mizoginog moglo iskoristiti kao poticaj u smislu vlastitog emancipatorskog djelovanja.
[2] Premda neki/e teoretičari/ke baveći se danas aktivno ovom problematikom ne koriste pojam “patrijarhat” budući da je, kako to tvrdi filozofkinja Adriana Zaharijević, ova riječ zarobljena “sopstvenom pojmovnom istorijom” (Prometej, 2016.), u ovom radu ćemo je ipak upotrebljavati budući da se u kontekstu teme čini neizbježnom za bolje razumijevanje problema tradicionalne podjele rodnih uloga. Također, teoretičarke i teoretičari na koje ovaj rad, među ostalima, upućuje upravo koriste ovaj pojam za koji se može ustvrditi i to da, iako jeste primarno opis jednog povijesnog konteksta, on kao takav i danas egzistira u nešto drugačijim formama i oblicima. Patrijarhat, stanovišta je Kate Milet, predstavlja primarni oblik društvenog porobljavanja. Stoga se u ovome radu patrijarhat, među ostalim, promišlja kao jedan od temeljnih koncepata nejednakih odnosa moći.
[3] bell hooks (1952.) pseudonim je Glorie Watkins, jedne od najznačajnijih američkih feminističkih teoretičarki i aktivistkinja. U njenim interdisciplinarnim radovima prepliću se teme roda, rase, obrazovanja, medija i suvremene kulture.
[4] U knjizi “Nevolja s rodom” Judith Butler piše da “upravo stoga što se izvjesne vrste ‘rodnih identiteta’ ne mogu prilagoditi ovim normama kulturne razumljivosti, one se u tom domenu javljaju samo kao greška u razvoju ili kao logičke nemogućnosti”. (Butler, 2010: 76)
[5] Primjera je mnogo, no kod šire društvene javnosti na početku je 2017. godine posebnu pažnju izazvao komentar u Evropskome parlamentu, poljskog zastupnika Janusza Korwina-Mikkea, koji je s tog mjesta donošenja važnih društveno-političkih odluka poručio da žene trebaju biti plaćene manje jer su “slabije i manje inteligentne”. Na to mu je odgovorila španjolska zastupnica u Evropskom parlamentu Iratxe Garcia Perez: “Prema vašoj teoriji, ja ne bih trebala imati pravo biti ovdje kao zastupnica ovog parlamenta. Znam da vas to boli, i da vas zabrinjava što žene danas mogu sjediti u ovom domu i zastupati evropske građane s istim pravima kao vi. Ovdje sam da bih branila sve evropske žene od muškaraca kao što ste vi”.
[6] U studiji “Ženski eros i civilizacija smrti” sociolog Vjeran Katunarić 1984. godine zapisuje kako “diskriminacija žena miješa se sa drugim oblicima diskriminacije (dobne, rasne, političke i druge), što čini sustav diskriminacije složenim i iz njega je teško izvlačiti dijelove”. Katunarićevu studiju izdavačka je kuća “Jesenski i Turk” u Hrvatskoj objavila u reprint izdanju 2009. godine, povodom 25. godišnjice od objavljivanja prve verzije, koju pak neki autori proglašavaju i prvom znanstvenom studijom o feminizmu na ovim prostorima. Posebno je zanimljivo da se u to vrijeme za istraživanje takvog tipa odlučio muškarac što doprinosi rušenju stereotipnog pogleda da je feminizam isključivo žensko pitanje: “nekritičko preuzimanje antiandrocentričnog diskursa pridonijelo je, naime, tome da se knjiga – iako se bavi muško-ženskim odnosima – manje spominje i citira u feminističkoj literaturi, nego što bi to bio slučaj da ju je napisala žena” (Tomić-Koludrović, 2009: 288).
___________________
Korištena literatura
1. Bećirbašić, B., (2011) Tijelo, ženskost i moć. Zagreb-Sarajevo: Synopsis
2. Butler, J., (2010) Nevolja s rodom: feminizam i subverzija identiteta. Loznica: Karpos
3. Drndić, D., (2006) Feministički rukopis ili politička parabola. Zagreb: Ženska infoteka
4. Grebo, Z., (2014) Ženska civilna scena u BiH. U Čaušević, J. (Ur.) Zabilježene: žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku (266-271). Sarajevo: SOC, Fondacija CURE
5. hooks, b., (1984) Feminist Theory: From Margin to Center. Boston:South End Press
6. hooks, b., (2005) Feminizam je za sve: strastvena politika. Zagreb: Centar za ženske studije
7. Katunarić, V., (1984) Ženski eros i civilizacija smrti. Zagreb: Naprijed
8. Kaufman, M., (1999) Men, Feminism, and Men’s Contradictory Experiences of Power. U Kuypers, J. (Ur.) Men and Power.(59-83). Amherst: Prometheus Books
9. Millet, K., (1981) Teorija politike polova. Marksizam u svetu, br. 8-9
10. Spahić-Šiljak, Z., (2016) Zašto feminizam?, (internet) dostupno na: http://www.tacno.net/kultura/zasto-feminizam/, pristupljeno: 25. 3. 2017.
11. Tomić-Koludrović, I., (2009) Muškarci i žene u mikro-makro kontekstu: 25 godina poslije. Forum, Revija za sociologiju 40 (3-4), 279–288
12. Touraine, A., (2011) Svijet žena. Podgorica: CID
13. Vasić, B., (2015) Patrijarhat. U Čaušević, J., Spahić, A. (Ur.) Feministička čitanja društvenih fenomena (134-140). Sarajevo: SOC, Fondacija CURE
14. Zaharijević, A., (2012) Kratka historija sporova: šta je feminizam? U Zaharijević, A. (Ur.) Neko je rekao feminizam? (368-402). Novi Sad: Heinrich Böll Stiftung
15. Yuval-Davis, N., (2004) Rod i nacija. Zagreb: Ženska infoteka