Mnogi od nas skloni su razvijanju straha od ozbiljne bolesti kada kod sebe primijete određene tjelesne simptome. Ipak, hipohondri/ce u znatno većoj mjeri moraju da se bore kako im strahovi od bolesti i smrti ne bi sasvim onemogućili normalan život.
Piše: Lamija Begagić za Diskriminacija.ba
Prijatelj mi, tokom kafe, govori da su zajedničkom poznaniku dijagnosticirali ono nešto što Dr. House kaže da nikad nije! Nije baš veseo povod, ali se nasmijemo. “Lupus”, kažem, pa oboje, u isti glas uzviknemo: “It’s never lupus!” Potom se prekorimo, hitro vratimo razgovor u tračnice i razgovaramo o trenutnom poznanikovom stanju.
Za one koji nisu pasionirano pratili seriju Dr. House, kratko objašnjenje navedene reference: kostur svake epizode je sličan, pojavljuje se pacijent/ica s nizom neobičnih simptoma, pa ljekarski tim Dr. Housea pokušava odraditi dijagnostiku. Kada već istroše niz bolesti, simptoma i stanja, neko iz tima sugerira da možda nije lupus, na šta Dr. House kaže gore citiranu rečenicu: Nije lupus. Nikad nije lupus!U pravilu, uvijek se i pokaže da nije. U seriji. U životu, dakako, pokazuje i slučaj našeg poznanika s početka teksta, lupus se događa. Statistike kažu da od ove autoimune bolesti boluje oko pet miliona ljudi.
Možda nikad nije lupus, ali uvijek jeste tumor
U klinici Dr. Housea nikad nije lupus, ali na najvećoj i najposjećenijoj klinici svijeta uvijek jeste tumor! Ne radi se, naravno, ni o jednoj od slavnih i stručnih svjetskih klinika koje upošljavaju i izdašno plaćaju vrhunske stručnjake, već o Googleu i drugim internetskim tražilicama na kojima je svako od nas, barem jednom u životu, ukucavao simptome i tražio brzu dijagnostiku. Nekoliko klikova poslije, Google bi nas dramatično obavijestio da zasigurno imamo tumor i da te simptome, bili oni podmukla bol u stomaku, pulsiranje u glavi ili klecajuća koljena – nipošto ne smijemo ignorisati! Neki od nas, stisnuli bi spasonosno iks i uzeli telefon da se naruče za ljekarski pregled, drugi među nama ponavljali bi i pretraživali dalje, i dalje, detaljno čitali forumska iskustva drugih pacijenata, a što bi više čitali, sve bi se više plašili otići ljekarima po stvarnu dijagnozu. Jer zasigurno će i oni reći isto, nema šta drugo biti, a onda je gotovo – kraj. Ove druge među nama zovemo hipohondrima.
Hipohondrija ili strah od dobivanja ili imanja ozbiljnih bolesti, zasnovan na pogrešnom tumačenju tjelesnih simptoma, postojala je, naravno, daleko prije Googlea – njeno ime datira iz antičke Grčke. Danas se smatra somatoforminim poremećajem čije je glavno obilježje, prema tumačenju psihijatrice Jadranke Žilić Džeba, pretjerana zaokupljenost tjelesnim funkcijama.
Kako izgleda svakodnevnica ljudi koji se bore sa hipohondrijom saznali smo iz razgovara s našim sagovornicima, Dinkom i Tarikom.
Srčani udar u avionu
“Uđeš u avion i pomalo si uzbuđen zbog putovanja, ali onda, tik prije nego avion poleti, shvatiš da ti srce malo brže kuca i da ti je blago muka. Somatiziranje nastupa, pa onda strah zbog pulsa luči dodatni adrenalin da ti postaje vruće, osjećaš blagu omaglicu i onda panično pomisliš da je ovo neko ozbiljno predinfarktno stanje. No, kako si u avionu shvatiš da ti nema ko pomoći, tim prije što avion polijeće i niko sad ne može hodati, a ti jedva dišeš, steže te u prsima, srce kuca toliko brzo da ti se čini da te trenutak dijeli od njegovog otkazivanja. Još pri tome se penješ u neke visine, što preplašenom mozgu ukazuje da sad vjerovatno i ta razlika u pritisku neće biti dobra po tvoje trenutno tjelesno stanje. Ovo iskustvo liči na napad panike, što zapravo manifestativno i jeste, ali je somatizirajuća epizoda, jer je strah od infarkta zapravo okidač za školski prikaz panične reakcije.”
Ovako ilustrativno jednu svoju hipohondarsku (medicinski prihvatljiviji termin je somatizirajuću) epizodu opisuje Tarik, 39-godišnjak iz Sarajeva koji se sa sličnim stanjima nosi već niz godina.
“Nisam sasvim siguran da pamtim kada je zapravo počelo, priča on, ali odrastao sam pored majke koja je hipohondrica i mislim da je to uticalo da i ja razvijem tako negativan i anksiozan stav prema bolesti. Taj neki stav da je sve uvijek loše i da uvijek tako treba posmatrati zdravstvene poteškoće je stalno bio tu. Također, primijetio sam da i samo starenje i činjenica da ono sa sobom nosi i određene promjene u organizmu pogoduje rasplamsavanju osjećaja. Recimo, kada otvorite članak koji sadrži vrlo površne zdravstvene savjete, one da se popuni prostor, činjenica da se četrdeseta godina svuda navodi kao prijelomna, kod prosječnog hipohondra koji je prešao ili joj je negdje za petama izaziva erupciju zabrinutosti.”
I drugi naš sagovornik, Dinko, odrastao kao, kako sam kaže, krhko i bolešljivo dijete, koje je silom prilika u brojnim periodima raslo pod staklenim zvonom, prve bojazni oko zdravlja i strah od smrti primijetio je tek unatrag nekoliko godina kada je, kako veli, definitivno zasnovao vlastiti život, mimo roditelja i rodbine.
“Općenito sam daleko boljeg zdravlja nego što sam bio kao dijete i tinejdžer, ali mi je um opterećen brigama kakve tad nisam poznavao, a koje su umjesto mene brinuli odrasli.”
I njegove su epizode slične Tarikovim, s tim da se on, zapravo, više no bolesti, plaši smrti i konačnosti.
“Nedavno sam bio na poprilično napornom borilačkom treningu u dvorani u kojoj je temperatura iznosila 34 stepena. Po završetku te sesije, uši su mi do te mjere bile začepljene da nisam čuo svoj glas, tlak mi je ludovao i nisam baš bio siguran na nogama. No, sve sam to izdurao i postepeno došao sebi. Međutim, brige su se pojavile kad sam sljedeći put trenirao na tom mjestu: bilo je puno ugodnije i svježije, te sam sasvim dobro podnio trening. Odsustvo očekivanih simptoma poprilično me je uspaničilo: znači li to da će me samo zaskočiti iz zasjede? Uz to sam i na ulici vidio čovjeka koji je izrazito nalikovao jednom mom pokojnom drugaru, mom vršnjaku – pomislio sam da smrt dolazi po mene u njegovom obličju.”
Simptom, dijagnoza, koka i jaje
Počesto ni sami pacijenti i pacijentice ne znaju šta je u hipohondriji koka, a šta jaje: da li se prvo pojavi simptom kojeg se ide interpretirati, pa pogrešnom interpretacijom on izraste u ozbiljnu dijagnozu ili se pak odmah umisli bolest, pa se, kao njena potvrda, počnu primjećivati njeni simptomi.
Ni Dinko nije posve siguran u dinamike, te kaže da ni sam gotovo nikad ne uspijeva razlikovati šta je koka, a šta jaje, ali da mu to, u konačnici, i nije najvažnije. No, u jedno je siguran: svaka hipohondrijska epizoda povezana je sa napadima panike koji ponekad dođu prije, a nekad kasnije.
“Čini mi se da mi strah od vlastitog tijela i misterioznih, skrivenih, nerazumljivih procesa koji se u njemu odvijaju, ponekad dođe na valu paničnog napada, a ponekad panični napad izbije kao rezultat moje fiksacije na određeni simptom.”
U Tarikovom slučaju, uvijek je tu neki simptom kao okidač.
“No, obzirom da se u pravilu uvijek traži da simptoma nikako ne bude (što je nemoguće, jer tijelo bez senzacija ne postoji), svako žiganje ili pojava na koži potencijalni su okidači za salvu anksioznosti, tako da ponekad pomislim da je okidač i sama pomisao na moguću pojavu simptoma. Prvi refleks je da se prepadneš, onda ili manijakalno kreneš čitati ili još manijakalnije opsjedati bliske osobe, posebno onu koja ima tu nesreću da je medicinske struke”, priča Tarik.
Živjeti s hipohondrima
Dok je Tarik govorio o opsjedanjima bliskih osoba, pokušavala sam zamisliti svakodnevni život s hipohondrima i hipohondricama i koliko takve epizode moraju biti izazovne za mir u kući. Oba su sagovornika svjesna važnosti partnerske podrške u smirivanju i preživljavanju hipohondarskih faza.
“Ja sam duboko svjestan koliko jedna hipohondarska faza zahtijeva strpljenja, energije i razumijevanja partnera, te se trudim, što mi nekada i uspijeva, da budem obazriv. Imam sreću što ja imam prilično razumijevanje i podršku osobe sa kojom sam u vezi i zahvalan sam na tome, i nekako mi je potreba da uzvratim zahvalnost tako što ću racionalizirati iskustvo ili stanje, a racionalizacija je možda i najvažnije sredstvo obračuna sa somatiziranjem.”
Dinko, također, tvrdi kako umije biti naporno i opterećujuće po ukućane, ali dodaje kako je sa partnericom poprilično komplementaran u strahovima i tjeskobama. “Umijemo u kućanstvu stvoriti gustu anksioznu atmosferu, ali je i nekako timski razblažiti”, kaže uz osmijeh.
Podrška partnera i partnerica, prijatelja i porodice jeste važna i presudna, ali ne i dovoljna. Osobama koje pate od hipohondrije, preporučuje se i ozbiljna i redovita psihoterapija. Posjećivali su je i Dinko, i Tarik, i načelno im je terapija pomogla, a uz nju, primijetili su da im pomažu i neki drugi recepti i trikovi.
“Fizička aktivnost definitivno pomaže mada najčešće samo kratkoročno – dok traje serotoninski high, ali ipak zna biti spasonosna. Kad anksioznost, ne samo u hipohondarskoj varijanti, napadne, izbjegavam gledanje u ekrane, što isto definitivno pomaže. Valja reći da i alkohol i mnoge droge, kako one koje se dobiju na recept tako i one kriminalizirane, mogu djelovati kao kvalitetni anksiolitici, uza sve potencijalne komplikacije i nuspojave. Također, kad mi nešto doista jest – recimo, kakva sezonska viroza – hipohondrija obično ode na stendbaj.”
Za Tarika je presudan korak u napretku bio konačni prestanak posjećivanja internetskih online savjetodavnih foruma.
“Također jako mi je pomogla i spoznaja da je medicina ozbiljna nauka i da jedan, izolirani simptom u našem laičkom ili online poimanju nije isto kao u poimanju onoga ko je stručan i medicinski obrazovan i da u pravilu naš laički pristup ispada budalast. Kao primjer navodim da sam primijetio jedan simptom i sudeći po internetskih forumima, on je ukazivao na nužno vrlo ozbiljno zdravstveno stanje. Nakon nekoliko dana iščitavanja i patnje, smogao sam snage, otišao ljekaru specijalisti koji je me je pregledao i vrlo brzo zaključio da mi nije ništa. Kada sam mu ponovo pokušao objasniti da sam pročitao da vjerovatno jeste, bio je strpljiv, saslušao me i rekao da izoliranost ništa u pravilu ne znači i da nastavim živjeti svoj život. Nakon skoro dvije godine, ispostavilo se da očito nije ono što nas online sveznadar naučava – opisano stanje je bilo vrlo ozbiljno i bez neke izgledne perspektive. Mislim da mi je to iskustvo pomoglo da se natjeram promijeniti pristup.”
Strah od bijelih mantila?
Naše smo sagovornike pitali i da li uvijek uz hipohondriju ide i strah od bijelih mantila, koliko često odlaze ljekaru, te kako izgledaju mentalne pripreme za preglede na kojima, potencijalno, mogu biti obistinjeni njihovi najgori strahovi. Oboje su se složili da imaju neugodu pred bolničkim ordinacijama i hodnicima, ali da ne misle da takva nelagoda ima razmjere fobije.
“Mislim da i da nemam problem sa somatiziranjem da bih prema ljekarima ili bolnicama uopće imao neki neugodan osjećaj, iz prostog razloga što u tim zgradama ili hodnicima uglavnom imamo priliku vidjeti ljudsku patnju. Naravno, hipohondrija doprinosi da taj osjećaj neugodnosti traje duže i intenzivnije, tako da nisam od onih koji usputno i racionalno, kao savjesni brižnici za svoje zdravlje, preventivno idu na periodične sistematske preglede. Ti pregledi su za mene uvijek potencijalna bomba koja će mi eksplodirati u lice sa svim opasnim ili manje opasnim, ali potencijalno najopasnijim dijagnozama, tako da kad već odem na pregled, to podrazumijeva jako puno mentalnog naprezanja. U prosjeku, ljekaru idem jednom do dva puta godišnje, i svaki put je to priličan stres.”
Dinko također nerado ide ljekaru, ali nema, kako kaže, od njih poseban strah ili fobiju.
“Prije se radi o nekakvoj općenitoj nepovjerljivosti prema sistemu u kojem živimo, pa tako i prema zdravstvu, i javnom, i privatnome. Kad razmatram posjetu ljekaru, obično se pribojavam da će rezultat biti jedna od dviju krajnosti: ili će otpisati moje brige i ustanoviti da mi nije ništa a, zapravo će biti, ili će mi nalijepiti neku ozbiljnu dijagnozu, poslati me na liječenje s neizvjesnim ishodom, i usput mi zabraniti da se bavim aktivnostima u kojima uživam i jedem hranu koju volim. Ako razmišljam da odem privatno, tu je i bojazan da će mi samo htjeti izvući novac.”
Duga lista strahova
Ljudi poput Dinka i Tarika često bivaju neshvaćani, a nerijetko i ismijani kao nezrele i nedorasle, pa i neodgovorne osobe koje umjesto da se suočavaju sa vlasitim strahovima i traže stručnu pomoć, šire sasvim neproduktivnu paniku. Prava je istina zapravo da se sa svojim strahom od bolesti ovakve osobe jako bore, te da je taj strah često tek jedan u nizu fobija ili anksija sa kojima svakodnevno žive.
“Postoje psihološki pristupi koji hipohindriju podvode pod strah od odvajanja ili potrebu za ovisnošću o nekome. Nisam siguran da je u mom slučaju tako, jer se prosto nisam time nikad tako duboko introspektivno bavio, ali primijetim da je taj strah od bolesti često pomiješan sa strahom od ranjivosti. Također, tu je i strah od nestajanja, prolaznosti, smrti, ali mislim da je dominantan strah od ranjivosti i neko uvjerenje da je bolest direktno suprotna osjećaju sreće i ideji života.”
I Dinko svoju hipohondriju vidi kao glavnu manifestaciju opće anksioznosti s kojom muči muku posljednjih godina.
“Neke anksioznosti sklone osobe panično strahuju od toga da će biti ostavljene, da će ostati bez krova nad glavom – ja se bojim smrti. Ne nužno i bolesti, jer sve dok si bolestan živiš. Sve moje fobije vrte se oko straha od smrti, i simptoma koji bi mogli biti njeni vjesnici. Uz to, patim i od nekih sitnijih neuroza i kompulzija.”
Dakle, ako smo imale neplansko i izvanmenstrualno vaginalno krvarenje, pa dvije noći probdjele strepeći da je tumor maternice ili ako nas zabrine često trnjenje ruke i brzo zamaranje, još uvijek ne znači da smo hipohondrice i hipohondri, mada se često tako imenujemo u razgovornom jeziku (Boli me glava, hipohondrica u meni misli da je migrena! Probada me nešto u prsima, garant je infarkt, šapuće moj unutarnji hipohondar…).
Briga za vlastito zdravlje odlika je naše zrelosti i odraslosti, ali postoji granica između brige i paralizirajućeg straha s kojim se bore ljudi poput Dinka i Tarika koji zbog tog nisu ništa manje ozbiljni, odrasli i odgovorni, već se zapravo samo, gotovo svakodnevno, nose sa svojim somatoformnim poremećajem.