 otvorile su mi oči za neke mračne mehanizme interneta, tog inače epohalnog, sjajnog, čudesnog izuma. Intuitivno sam ih nazirao, ali mi je nedostajalo znanja i vokabulara da uđem dublje u problematiku.){kind=link}
Foto: Dženat Dreković
Sa značenjem izraza „trgovci pažnjom“ upoznala me 2017. istoimena knjiga Tima Wua. Teze američkog pravnika tajvansko-britansko-kanadskih korijena o manipulativnim strategijama tehnoloških divova (Facebooka, Twittera, Googlea i dr.) otvorile su mi oči za neke mračne mehanizme interneta, tog inače epohalnog, sjajnog, čudesnog izuma. Intuitivno sam ih nazirao, ali mi je nedostajalo znanja i vokabulara da uđem dublje u problematiku.
Piše: Nihad Hasanović
Wu iznosi argumente – moja interpretacija, po sjećanju, niz godina nakon što sam pročitao knjigu – da je najvrednija roba ili, tačnije, sirovina nove ere, ere smartfona, pažnja. Planetarno popularnim digitalnim platformama, koje se tobože pretrgoše da ujedine svijet u sretno globalno selo, glavni cilj nije bratstvo naroda i kultura, sveopšte online grljenje i ljubljenje. U srži njihovog poslovanja je hinjska ideja da se korisnika zadrži što duže prikovanim za ekran. Tajna je u tom čudnom zarobljavanju naše pažnje. Čudnom pošto svi drage volje pristajemo na to – na primjer, ovisnički čekirajući u gluho doba objave na X-u u jeku neke katastrofe širokih razmjera.
Društvene mreže, kojima svakodnevno ustupamo puste sate svojih nepovratnih dana i noći, prikupljaju gomile podataka o nama. Tako sklapaju naš psihički profil, detektuju naše ideološke afinitete i najličnije obrasce ponašanja, često toliko zamršene da ih ni sami nismo svjesni. Te ogromne količine informacija se pohranjuju, slažu, povezuju i objedinjuju. U konačnici se prodaju reklamnim kompanijama, obavještajnim agencijama i ko zna kakvim još organizacijama za ko zna kakve svrhe.
Dosad nisam sreo nekog ko je izričito, beskompromisno protiv toga. Jer, grešna smo i prolazna bića. Ko ne bi pristao na svakakva poniženja, pa i da se trguje intimnim znanjima o tebi, sve pod uslovom da se to radi anonimno i da ti se za džabe omogući malo digitalnog prostora za ubijanje dosade, egotripove, selfije i, s vremena na vrijeme, makar dan-dva viralne mikroslave na Instagramu, TikToku ili Facebooku? Svašta ćemo učiniti za fiks dopamina.
Ipak, taj sakupljačko-voajerski aspekt, zastrašujući kakav jeste, možda i nije najgora strana poslovne šeme koja osigurava finansijski rast tehnoloških giganata. Kako prenosi The Guardian u članku o „truljenju mozga“ usljed prekomjerne konzumacije trećererazrednih sadržaja na Mreži, prosječna odrasla osoba u Ujedinjenom Kraljevstvu provede najmanje četiri sata dnevno na internetu. Dvadesetogodišnjaci i do par sati više. Budu li se tim intenzitetom družila sa smartfonom i dožive li duboku starost, sadašnja djeca će se moći pohvaliti unucima da su buljenju u ekran posvetila junačkih dvadeset godina života.
Nije nikakva novost ako kažemo da opsesivno, besciljno, višesatno bauljanje po društvenim mrežama, s isključivom namjerom da se dangubi ili, recimo, zaboravi na egzistencijalnu tjeskobu, veltšmerc ili šta već, razvaljuje koncentraciju, pamćenje i interes za kompleksniju misao, za složenije jezičke konstrukcije. Vapeći za tuđim lajkom ili skrolajući u potrazi za komentarom koji će ga razjariti ili oduševiti, ali u svakom slučaju učvrstiti u sve rigidnijim uvjerenjima, tviteraš postepeno biva sve tupljim, razdražljivijim, netolerantnijim, zadrtijim. Teško će se naći lijek za to sumorno a slatkasto propadanje: što si tuplji, teže ti je i shvatiti zašto je dobro da se odrekneš onog što te zatupljuje. (Važna napomena: ne mislim na kontrolirano, usmjereno korištenje društvenih mreža. Ono može donijeti benefite, kao što je širenje duhovnih vidika i promocija nekonvencionalnih ideja. Ima tu odličnih stvari.)
Bez dugotrajnog, tvrdoglavog fokusiranja na daleki cilj nema izvrsnog romana ni muzike ni filma niti grandioznih naučno-istraživačkih iskoraka. Kako će izgledati umjetničko stvaralaštvo za deceniju-dvije, ukoliko je istina da nam mentalni mišić za usredotočavanje, zbog „trgovine pažnjom“ koja je zagadila veb, iz godine u godinu kržlja? Moju malenkost, koja je imala ludu, ali baš ludu sreću da objavi nekoliko proznih knjiga, zanima kako će se poigravanje moćnih tehnoloških kompanija s umovima milijardi ljudi odraziti na kreativnost budućih autora, naročito onih koji vole da pričaju priče, scenarista, romansijera, dramskih pisaca. Da li će vrhunskih umjetničkih ostvarenja biti sve manje ako umjetnici troše sve više vremena na plovidbu društvenim mrežama, nauštrb bavljenja umjetnošću? Ili možda postoji neka čarobna formula: bez udubljivanja i posvećenosti se mogu stvarati djela koja iziskuju udubljivanje i posvećenost? Riješićemo taj paradoks pomoću sve pametnijih chatbotova? Svjedočimo li kraju umjetnosti kakvu poznajemo? Da li će dolazeće generacije, koje ne pamte analogne dane i knjigoljupca Davida Bowieja, ustoličiti novu vrstu stvaralaštva za koje će biti dovoljna koncentracija jednog skakavca? Hoće li onda i skakavci, podržani vještačkom inteligencijom, jednog dana početi da pišu neke nove, još blistavije travničke hronike i ratove i mirove? Je li taj proces već u toku?
Posljednjih godina pojavljuju se knjige sa savjetima kako odoljeti internetskim distrakcijama. Obično se pokaže da su recepti za odvikavanje od društvenih mreža previše komplikovani i radikalni da bi funkcionisali u praksi. One su se duboko utkale u našu svakodnevicu. Malo je ovisnika o njima spremno da odbaci užitke koje im uz ispijanje jutarnje kafe nude socijalni mediji. (Poznajem stvaraoce starog kova koji ih se gnušaju i nikad nisu otvorili nalog na jednom od njih. Čak s ponosom to ističu. Poštujem ih i ujedno mi je malo žao. Poštujem ih zbog tog pustinjačkog, tvrdokornog odricanja, a žao mi je jer su sami sebe osudili na anahronost, lišivši se bitnog ali i rizičnog iskustva, koje u dobroj mjeri profilira savremenog pojedinca i društvo u cjelini.)
Svako ima pravo da iskoristi slobodno vrijeme kako želi, pa makar to značilo i da će fejsbučenjem sniziti svoj IQ, a u isti mah postati zaguljeniji u branjenju vlastitih stavova. S druge strane, oni koji bi htjeli da održe sopstvenu pažnju i memoriju u makar solidnoj kondiciji, umjetnici, istraživači i svi oni za čiji rad je nužna sposobnost dubokog i dugoročnog fokusiranja, moraće osmisliti metode, prilagođene svojoj ličnosti, kako bi se oduprli štetnim učincima internetskih platformi vičnih upravo uništavanju te sposobnosti.
Nije lako nositi se s drogom koja nam se elektromagnetnim valovima, od jutra do sutra, dotura iz Silicijumske doline i Kine u naše kompjutere i pametne telefone. Ona je idealna: uvijek nadohvat ruke, nevidljiva, besplatna, moćna i, bar naizgled, neškodljiva.