Katolička crkva, desna vlast i radnički sindikati zapleli su se proteklih tjedana u zanimljivim sukobima. Dok onaj hrvatske desnice i Crkve poprima karikaturalne razmjere okretanjem inače lojalne desnice protiv pape Franje, sukob sindikata i Crkve prošao je bez dovoljno zaslužene pažnje.
Latentni sukob između Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj i nadređenog mu Vatikana, tinjajući već godinama, prošlog je tjedna postao naprosto sukob. Puklo je na pitanju kanonizacije Alojzija Stepinca. Točnije, na izjavi pape Franje da će o tome konzultirati Irineja, patrijarha Srpske pravoslavne crkve. I tako sad danima traje javno razglašeno mučeništvo velikog dijela ozlojeđenog hrvatskog klera i pridruženih mu katoličkih intelektualaca, uslijed donekle neočekivanog odvijanja procesa koji su već unaprijed bili ubilježili kao svoj trijumf.
Kad napokon raspetljamo motivaciju iza čitave pompe, uvidjet ćemo da se ona temelji na suvremenim te poslovnim vezama koje uvjetuju dominaciju Crkve u Hrvatskoj, kao i sadašnje Vlade RH. Najaktualniji predmet u kojem se to očituje jest vladin pokušaj da produži radni vijek sa 65. do 67. godine života. Ali, vratit ćemo se još tome, čim bar malo razmotrimo otpor koji spram Vatikana ispoljava navedeno desnije krilo desnice.
Primjeri takve pizme nadomak šizme nižu se do masovnih razmjera. Nećemo ih pojedinačno navoditi, izuzev stava glavnog svećenika te kršćanske denominacije u ovoj zemlji, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Nadbiskup Želimir Puljić, dakle, kazao je da “uplitanje SPC-a u Stepinčevu kanonizaciju predstavlja presedan u Katoličkoj crkvi”. A potom je taj papin čin jasno okarakterizirao i kao “politikantstvo”. Upamtit ćemo njegov izbor riječi, zatrebat će nam u ovom pregledu afere, no dotad ostavimo službene rimokatolike, hrvatske i vatikanske, da se sa impresivnim unutarnjim prijeporima oko Stepinca nose kako znaju i umiju. Promotrimo nakratko samo još i lik te djelo potonjeg.
Muke po Stepincu
Alojzije Stepinac bio je figura svog doba u mnogom smislu. Kao srpski dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, ostao je rojalist u prvoj Jugoslaviji. Zahvaljujući tome, i naklonosti kraljevske dinastije Karađorđevića, imenovan je za prvo lice svoje crkve u Hrvatskoj. Postao je ujedno najmlađi nadbiskup u Europi. Po osnutku Nezavisne Države Hrvatske, međutim, zaokrenuo je kurs.
Najviše su to osjetili Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ustaše su ih istrebljivali kako su znali i umjeli, dok se naš današnji blaženik u najboljem slučaju bunio kod vlasti što su interirani u konc-logor Jasenovac u stočnim vagonima. Spasio je nešto Židova usput, doduše, ali je mimo toga ostao krajnje lojalan režimu Ante Pavelića. Ulagao je dopisne proteste, vremenom ponešto i javno prigovorio, mada nikad nije alarmirao niti međunarodnu rimokatoličku zajednicu o užasima koji su se zbivali po njegovim dijecezama. Sporenje s komunistima nakon oslobođenja Jugoslavije izgledalo je pak uvelike drukčije.
Pokazat će se da je kao najvećeg svog neprijatelja pojmio tek – komuniste. Baš kako dolikuje Rimokatoličkoj crkvi, a i ne samo toj, znamo li da se uz narod svrstavala samo dok on ne bi svoju sudbinu uzeo u vlastite ruke. Martirij koji će Crkva zatim pripisivati Stepincu temelji se ponajviše na tezi da ga je komunistička vlast polagano trovala za vrijeme boravka u zatvoru i kućnom pritvoru, gdje umire 1960. godine.
Umro je ne pristavši okrenuti leđa autoritetu Vatikana po zahtjevu novog jugoslavenskog režima. To bi mu već prethodnici pape Franje honorirali svetačkom aurom, samo da je bilo moguće dokazati priču o intoksikaciji. Ali, nikako nije išlo. Bez obzira što su u tu svrhu bili angažirani Crkvi povjerljivi znanstvenici rimskih akademskih ustanova, uz višekratna istraživanja. A onda su prelati za svoga Svetog Oca izabrali Jorgea Marija Bergoglija, koji poduzima nešto ozbiljnije mjere u kanonizaciji, imajući na umu integralni kontekst i činjenicu da je kardinal Alojzije Stepinac osiguravao moralni i širi legitimitet režimu koji je pobio na desetke tisuća srpskih civila, da ne ponavljamo gradivo o ostalim njegovim žrtvama.
Bliskost njegove crkve ustaškoj ideologiji nastavila se u značajnoj mjeri do dan danas. No sam Vatikan je Bergogliom najednom pokazao otklon od više tradicionalnih uporišta Crkve izvan same dogme. To se vodećim hrvatskim katolicima nije dopalo već i prije razmimoilaženja oko Stepinca. Primjer su njegov odnos prema Gospi međugorskoj, i podrška austrijskoj Katoličkoj crkvi oko stava prema svakogodišnjem proustaškom propagandizmu kod Bleiburga pod maskom zadušnog celebriranja.
Konkordat
Sve to ipak predstavlja samo jedan aspekt ove spektakularne političke drame s elementima nabožnog fantasy žanra. Onaj nama zanimljiviji dio jest čisto svjetovne prirode. Tiče se naime ukupnog odnosa sadašnje hrvatske države s tom i takvom Crkvom.
Kao što znamo, Hrvatska s Vatikanom i njegovom hrvatskom ispostavom održava konkordat, odnosno sporazumnu povlaštenost između svih drugih konfesija. Do toga je statusa došlo upravo kroz izuzetnu sljubljenost Crkve i HDZ-a, najveće i najmoćnije hrvatske političke stranke posljednjih 29 godina. One su zajedno i neodvojivo ogreznule u revizionizmu, prvo na temu Drugog svjetskog rata i NHD, potom i Domovinskog rata. Već tri desetljeća tako jedna drugoj osiguravaju utjecaj i nadasve pouzdano ispunjenje svakog materijalnog interesa.
U tom svjetlu treba promatrati i pozicioniranje svjetovne vlasti u Hrvatskoj, premda je katkad teško razlikujemo od vjerske. Jer, hrvatske vlasti, da ostanemo samo na primjeru blaženika Stepinca, neuobičajeno se – za jednu necrkvenu elitu – zauzimaju oko ishoda njegove kanonizacije. Niti ovdje nećemo inzistirati na množini pobrojanih slučajeva. No jedan primjer zorno pokazuje da se nisu birala sredstva, pa su u funkciju agitacije stavljani i posve neovlašteni članovi premijerskih obitelji. Nismo iznenađeni što se pritom škropilo i medijskom vodicom; naknadna ispovijed time se čini još uvjerljivija.
Crkva suprotiva narodu
Ostaje enigma o mjestu naroda u svemu tome, osim u vidu krotke pastve. Podalje od oltara nalazimo ga, recimo, u danas gorućoj problematici mirovinske politike, gdje se Crkva postavila itekako pristrano kontra naroda. Tako je ranije postupala i prema onima mahnitijim u vlastitim redovima, ali samo ako je taj referendum također išao na štetu HDZ-u, inače nipošto.
Demokracija i mehanizmi neposrednije narodne vladavine u interpretaciji Crkve pokazuju se dakle pukom monetom za potkusurivanje. Otud potječe i nered u glavama biskupa koji papinske racionalizacije nazivaju politikantskim, dok svoje kompromitirano ovozemaljsko poslanstvo motiviraju primarno nebrojenim konkordatskim beneficijama. Među njima su na prvome mjestu impozantne financije, a svakako i one mirovinskog tipa. Ali, upada u oko još nešto zanimljivo. Radnom je narodu ovdje leđa okrenula, po pitanju mirovine, vjerska organizacija koja se još do prije par godina zdušno angažirala oko zabrane rada nedjeljom. I uopće nije da se nije sumnjalo kako to poduzima da bi što više radnika, natjeranih da rade gotovo svaku nedjelju u npr. trgovini, skrenula na najvažniju tjednu misu.
Za dan rada manje u tjednu, znači, mijenjali bi dvije godine više u radnom vijeku. Taj račun se može učiniti povoljnim, kad ne bi u igri bio kalkulantski cinizam mjerljiv tek s tvrdnjom da je Bogočovjek podnio najveću žrtvu u povijesti ljudskog roda. Iako je sa sigurnošću znao – sami kažu – da će ga brižni tata uskrsnuti u jednom komadu. E sad nam još treba zamisliti što u krajnjoj liniji hoće reći fakat da je vrhovnoj upravi takve institucije ovo s Alojzijem Stepincem ipak malo previše.