Bosna i Hercegovina je zemlja „nevidljivih ljudi“, individualno neostvarenih, nepotvrđenih i nepriznatih. U takvoj društveno-političkoj atmosferi veliki broj građana svoje čežnje za priznanjem veže isključivo uz etničku i vjersku pripadnost i tako utopljeni u kolektiv dugoročno ostaju „nevidljivi ljudi“, uskraćeni za druge identitete.
Piše: Drago Bojić
Svaki čovjek čezne za priznanjem. Izostanak priznanja se doživljava kao sudbonosan udar na čovjekovo dostojanstvo, prava i slobode, što ostavlja duboke tragove na čovjekovom samopouzdanju, čini ga nezadovoljnim i frustriranim, nepovjerljivim pa i isključivim i nasilnim prema drugima. Cijela ljudska povijest, i u osobnom i u kolektivnom smislu, vrti se oko čežnji i borbi za priznanje. Noviju povijest svijeta i našu suvremenost bitno karakteriziraju „politike identiteta“ – zahtjev za priznanjem individualnog dostojanstva – individualnih posebnosti, prava i sloboda, i zahtjev za priznanjem kolektivnog dostojanstva – nacionalnih, religijskih, kulturnih, jezičnih, svjetonazorskih i drugih identiteta.
I novija bosansko-hercegovačka povijest bitno je određena „politikama identiteta“, shvaćenih prije svega kao borba za priznanje kolektivnih prava. Prazninu koju je za sobom ostavio raspad jugoslavenskog socijalističkog društva u kojem su također dominantnu ulogu igrali kolektivni identiteti kao što su komunistička partija i radnička klasa, popunile su nacija i religija koje su svojim politikama identiteta potisnule i suspendirale osobno dostojanstvo čovjeka, njegove slobode i prava. Ni dramatično loše ekonomsko-socijalno stanje u zemlji ne uspijeva nametnuti druge političke narative. Borba za priznanjem, u ovom slučaju nacionalnih i vjerskih identiteta, bila je i ostala glavna preokupacija rascjepkanog bosansko-hercegovačkog društva.
Bosansko-hercegovačko društvo je stoljećima bilo podaničko društvo. U takvom društvu bilo je teško izboriti se za druge identitete, pogotovo one koji traže više individualnih prava i sloboda. Povijesni, obiteljski i društveni tereti diskriminacije, ponižavanja i nepoštivanja, učinio je mnoge ljude „nevidljivim ljudima“ (F. Fukuyama). Zbog toga se i danas u demokratskom i slobodnom društvu događa da mnogi ljudi ne znaju što bi sa slobodom koja im je darovana pa se radije pokoravaju i tako cijeli život ostaju robovi bez samopoštovanja. Mnoga od tih pokoravanja nastala su i iz pogrešnog razumijevanja vjere, jer upravo vjernički identitet, ako ga se shvati na ispravan način, poziva na najvišu moguću slobodu i dostojanstvo i pred Bogom i pred ljudima. Patrijarhalna narav društva prekrila je lica konkretnih ljudi, a vjerske i etničke zajednice se često izopačuju u brutalne tlačiteljske diktature koje na sve načine žele umanjiti slobodu pojedinca.
Građanski identitet o kojem se tako često govori i koji snažno zaziva jedan dio građana ne znači samo deklarativno podržavanje nenacionalnih političkih opcija, još manje očajničko zazivanje „bolje prošlosti“ koje više nema i koja je i sama bila neslobodna. Jedan takav identitet je mnogo kompleksniji i on uključuje polifoniju identiteta, ali tako da se ni jedan identitet, odnosno ni jedna sastavnica plurimorfnog identiteta neće prenaglasiti kako se često čini s etničkom i religijskom sastavnicom, niti će se zloupotrebljavati kao sredstvo borbe protiv drugih kao što je često slučaj sa svim kolektivnim identitetima.
Koliko su snažne i nesalomljive kolektivne politike identiteta, pokazali su i nedavni lokalni izbori na kojima su ponovno nacionalni identiteti bili u prvom planu. Čak i one sredine u kojima kolektivni identiteti nisu ugroženi, obilježene su političkim nadmetanjem u nacionalnom i religijskom dodvoravanju biračkom tijelu, jer se u našem društvu stalno vode borbe između manjeg i većeg patriotizma, bošnjaštva, hrvatstva ili srpstva. Građanske stranke, u nesposobnosti i nemogućnosti da u javni prostor unesu vlastite politike, i u nestrpljivoj ambiciji da se dokopaju vlasti, također posežu za politikama državnog, nacionalnog i religijskog identiteta čime se dugoročno uništava mogućnost nastajanja građanskog društva.
Čežnja za priznanjem koju se grčki filozofi zvali trećim dijelom duše (thymós) tiče se i čovjekova ekonomskog statusa. Paradoksalno je pritom da se upravo socijalno marginalizirani, neobrazovani i poniženi ljudi najčešće svrstavaju uz politike identiteta kojima na prvom mjestu nije promjena njihovog socijalnog statusa nego snažnije nacionalno i religijsko povezivanje. Američki filozof i politolog Francis Fukuyama u knjizi Identitet. Zahtjev za dostojanstvom i politike zamjeranja ukazuje upravo na taj problem u političkim zajednicama. „Više od sto godina“, piše Fukuyama, „stranke ljevice gube od nacionalista upravo među onim siromašnim ili radničkoklasnim biračima koji bi im trebali biti najčvršća baza pristaša. Europska radnička klasa se 1914. godine s početkom Prvoga svjetskog rata nije svrstala pod barjak Socijalističke internacionale, već uz svoje nacionalne vođe.“ Poruka „buđenja“ bila je namijenjena klasama, pisao je o istom problemu svojevremeno antropolog i sociolog Ernest Gellner, „ali je strašnom poštanskom pogreškom dostavljena nacijama.“ Slično se, smatra Fukuyama, dogodilo s arapskim proljećem prije nekoliko godina: pismo adresirano na klase, dostavljeno je religiji. Umjesto socijalne revolucije i zahtjeva za boljim standardom života i većim građanskim slobodama i pravima, dobili smo vjersku revoluciju i zahtjeve za više političkog islama u javnom životu i posljedično manje individualnih sloboda.
Slično se dogodilo i događa u svim novonastalim postjugoslavenskim društvima. Želja za nacionalnim i vjerskim slobodama pretvorila se u robovanje vlastitoj naciji i vjeri. Sva postjugoslavenska društva, u većoj ili manjoj mjeri, u ekonomskom smislu i u kontekstu zaštite ljudskog dostojanstva, prava i sloboda, zaostaju za bogatom i razvijenom Europom, ali unatoč tome, u njima su i dalje najdominantnije politike državnog, nacionalnog, vjerskog, kulturnog ili jezičnog identiteta. Što su društva siromašnija, obrazovno i kulturno zapuštenija, to teže u njima prolaze građanske i socijalne politike. Što je više poziva na kolektivno zbijanje redova, to je manje slobode pojedinca.
Siromašni i obespravljeni građani Bosne i Hercegovine nemaju ni svijest ni iskustvo priznanja na osobnoj razini budući da većina njih nikad nije iskusila slobodu, jer su i njihova starija i novija prošlost obilježene tragičnim iskustvima podčinjenosti i poniženosti. Budući da im individualno priznanje na društveno-socijalnom području konstantno izmiče ili se za njega ne žele izboriti, oni se grčevito drže kolektivnih identiteta koji im daju makar i prividni osjećaj dostojanstva i priznatosti. Što je određeni dio društva siromašniji, to više i strastvenije drži do svog nacionalnog i vjerskog identiteta, jer nema nikakvo drugo priznanje koje bi ga učinilo vidljivim čovjekom.
Tko god u suvremenoj Bosni i Hercegovini zastupa ideje građanskog društva, morao bi imati na pameti da je za građansko društvo potrebno odgajati političku zajednicu samostalnih, samosvjesnih i slobodnomislećih pojedinaca, socijalno i ekonomski neovisnih i priznatih građana, koji su se u svom životu potvrdili s onu stranu nacionalne, vjerske ili neke druge kolektivne pripadnosti. To nikako ne znači da su kolektivni identiteti nevažni, naprotiv, s njima započinje čovjekov život, oni su čovjekov prvi ambijent života. Problem nastaje kad čovjek postane robom takvih identiteta, nesposoban da misli i živi izvan njihovih okvira.
U mnoštvu neostvarenih želja koje karakteriziraju bosansko-hercegovačko društvo nalazi se i ona koja bi jedno izrazito tradicionalno i podaničko društvo htjela pretvoriti u moderno, građansko i slobodno. Nositelji takvih ideja često se i sami zapliću u svoje nevjerodostojnosti i izdaju upravo one ideje i ideale na koje se u javnosti pozivaju. Promjena vlasti na izborima u Sarajevu očekivano je obradovala dio građana glavnog grada, a kod nekih je izazvala i euforične zaključke kako se probudilo građansko Sarajevo. S takvim prebrzim zaključcima treba biti oprezan, jer još ne znamo kako će nova vlast funkcionirati. Pritom ne treba zaboraviti da je promjena vlasti više posljedica lošeg upravljanja gradom najveće bošnjačke stranke (SDA), a manje rezultat građanskih politika ovogodišnjih izbornih pobjednika koji i sami koketiraju s kolektivnim politikama identiteta. Kako drugačije shvatiti posjet čelnih ljudi Naše stranke (NS) grobu Alije Izetbegovića, kad je poznato da su njegovi politički stavovi bili posve prožeti politikama vjerskog i nacionalnog identiteta. I nimalo nevažno, ovi izbori su pokazali kako je građanski koncept koji godinama maskirano zagovaraju Željko Komšić i njegovi partneri doživio politički promašaj na lokalnoj razini, ne zato što ga ne podržavaju Hrvati i Srbi, nego zato što se ugušio u političkim manipulacijama i nevjerodostojnostima vlastitih ideologa.
Građansko društvo ne može i neće nastati tako što će se forsirati takozvani državni patriotizam. Ono ne može nastati ni na romantičarskom vraćanju u prošlost iz koje se oživljavaju izumrli mitovi o starim dobrim Bošnjanima. Ono se ne može graditi ni na emocionaliziranoj i patetičnoj ljubavi prema domovini, na rodoljubnim nadvikivanjima koja najčešće služe kao sredstvo da se eksploatiraju i pljačkaju državne institucije, javna dobra i blaga domovine. Pogotovo ne može i neće nastati „političkim misama i dovama za domovinu“, u okvirima neprosvijećenih, tradicionalnih i političkih oblika kršćanstva i islama koji ne prihvaćaju sekularnu državu i vrijednosti na kojima ona počiva.
Među hrvatskim biračima u Bosni i Hercegovini građanske i socijalne politike nemaju nikakvih šansi pred politikom nacionalnog identiteta koju je najveća stranka HDZ nametnula Hrvatima u BiH, plašeći ih konstantno ugroženošću i majorizacijom i gušeći svaku političku alternativu unutar toga naroda. Možda se upravo na primjeru Hrvata u BiH najbolje vidi kako neodgovorna i nemoralna, nezajažljivo bogata, društveno-politički potvrđena i socijalno zbrinuta stranačka elita cijeli narod pretvara u taoce politike kolektivnog identiteta. Zbog takve politike bosansko-hercegovački Hrvati funkcioniraju kao mala apatridska zajednica, kao vjerska skupina koja nacionalizmom niječe svoj kršćanski i katolički identitet, kao stranci u vlastitoj zemlji, te i ne znaju kako bi to trebao izgledati samostalni i emancipirani građanin, jer su posve prekriveni velom neslobodne i pokoravajuće tradicije, tradicionalnih načina mišljenja i kolektivne ideologije. Političke vođe Hrvata, takozvani „nositelji europskih vrijednosti“ uz podršku ljudi iz Crkve, nametnuli su bosansko-hercegovačkim Hrvatima identitet male, najnedemokratičnije, krajnje zatvorene, kulturno i obrazovno zapuštene etničke sekte.
Slično je i u Republici Srpskoj koja cijelo vrijeme svoga postojanja živi u vremenu dahija i srednjovjekovnog cezaropapizma. Novoizabrani, mladi i neobrazovani gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković nije dobio izbore zbog toga što su ljudi u njegovom programu prepoznali socijalnu i građanski intoniranu politiku i borbu protiv kriminala i korupcije, ili začetak politike suočavanja s prošlošću i međuetničke suradnje, nego zbog zasićenja i bahatosti Milorada Dodika, ali i zbog činjenice, i to je bilo presudno, da novi gradonačelnik neće dirati u nacionalnu politiku identiteta, u svetinje srpsko-pravoslavnog svijeta, pogotovo ako je riječ o „svetinjama“ nepriznavanja genocida u Srebrenici, čistoći „obrambeno-otadžbinskog rata“, krivotvorenju činjenica o Jasenovcu ili najskupljoj srpskoj reči Kosovo.
Da bi neko društvo bilo građansko, ono mora biti sastavljeno od samosvjesnih i slobodnih građana, od ljudi koji su osobno i društveno priznati i potvrđeni. Bosna i Hercegovina je zemlja „nevidljivih ljudi“, individualno neostvarenih, nepotvrđenih i nepriznatih. U takvoj društveno-političkoj atmosferi veliki broj građana svoje čežnje za priznanjem veže isključivo uz etničku i vjersku pripadnost i tako utopljeni u kolektiv dugoročno ostaju „nevidljivi ljudi“, uskraćeni za druge identitete.