Foto: ec.europa.eu
Imamo li pravo vjerovati u što god želimo? Ovo navodno pravo često se koristi kao zadnje utočište namjernih neznalica, osoba koje su stjerane u kut dokazima ali tvrde: “Vjerujem da su klimatske promjene obmana, što god bilo tko drugi rekao, i imam pravo vjerovati u to!” Međutim, postoji li takvo pravo?
Priznajemo da postoji pravo da znamo određene stvari. Imamo pravo znati uvjete svog zaposlenja, liječničku dijagnozu svojih bolesti, ocjene koje smo dobili u školi, ime našeg tužitelja i prirodu optužbi, i tako dalje. Međutim, vjerovanje nije isto što i znanje.
Uvjerenja su činjenična, u smislu da vjerovati znači smatrati ih istinitim. Bilo bi apsurdno, kao što je primijetio analitički filozof G. E. Moore 1940-ih, reći: “Pada kiša, ali ja ne vjerujem da pada.” Uvjerenja teže istini, ali je ne podrazumijevaju. Uvjerenja mogu biti lažna, neopravdana dokazima ili razumnim razmatranjem. Ona također mogu biti moralno odbojna. To su uvjerenja koja su seksistička, rasistička ili homofobna. Zatim, uvjerenje da je za pravilan odgoj djeteta potrebno “slomiti mu volju”, kao i strogo fizičko kažnjavanje. Ili uvjerenje da starije osobe treba rutinski eutanazirati, da je etničko čišćenje političko rješenje, i tako dalje. Ako to smatramo moralno pogrešnim, osuđujemo ne samo potencijalna djela koja proizlaze iz takvih uvjerenja, već i sam sadržaj uvjerenja, čin vjerovanja, a time i onoga koji vjeruje.
Takve prosudbe mogu implicirati da je vjerovanje dobrovoljan čin. Ali uvjerenja su često više poput stanja uma ili stavova nego odlučnog djelovanja. Neka uvjerenja, poput osobnih vrijednosti, nisu namjerno odabrana; ona su “naslijeđena” od roditelja i nenamjerno “stečena” od vršnjaka. Usađena od strane institucija i vlasti, ili pretpostavljena na temelju rekla-kazala. Iz tog razloga mislim da nije uvijek samo uvjerenje problem. Više od toga, održavanje takvih uvjerenja, odbijanje da se prestane vjerovati ili odbaci uvjerenje može biti dobrovoljno i etički pogrešno.
Ako se sadržaj uvjerenja ocijeni moralno pogrešnim, također se smatra da je neistinint. Uvjerenje da je neka rasa niže vrijednosti nije samo moralno odvratno, rasističko načelo; također se smatra da je to lažna tvrdnja – iako ne od strane onih koji u to vjeruju. Neistinitost vjerovanja nužan je, ali ne i dovoljan uvjet da bi vjerovanje bilo moralno pogrešno. Ni ružnoća sadržanog nije dovoljna da bi vjerovanje bilo moralno pogrešno. Doista postoje moralno odvratne istine, ali nije vjerovanje ono što ih čini takvima. Njihova moralna ružnoća je ugrađena u svijet a ne u nečije uvjerenje o svijetu.
“Tko si ti da mi govoriš u što da vjerujem?”, odgovarit će zelot. To je pogrešan izazov: implicira da je potvrđivanje nečijih uvjerenja stvar nečijeg autoriteta. Ignorira ulogu stvarnosti. Vjerovanje posjeduje ono što filozofi nazivaju “usmjeravanje uma prema svijetu”. Naša su uvjerenja namijenjena odražavanju stvarnog svijeta, i upravo u tom trenutku uvjerenja mogu poći po zlu. Postoje neodgovorna uvjerenja. Točnije, postoje uvjerenja koja se stječu i zadržavaju na neodgovoran način. Netko može zanemariti dokaze, prihvatiti tračeve, glasine ili svjedočanstva iz sumnjivih izvora. Ignorirati nesuvislost u odnosu na druga svoja uvjerenja, prigrliti iluzije i puste želje, ili pokazati sklonost teorijama zavjere.
Ne mislim se vraćati na strogi evidencijalizam matematičkog filozofa iz 19. stoljeća Williama K. Clifforda, koji je tvrdio: “Pogrešno je, uvijek, svugdje i za bilo koga, vjerovati bilo čemu na temelju nedostatnih dokaza.” Clifford je pokušavao spriječiti neodgovorno “pretjerano vjerovanje”, u kojem priželjkivanje, slijepa vjera ili osjećaj (umjesto dokaza) potiču ili opravdavaju vjerovanje. Ovo je previše restriktivno. U svakom složenom društvu treba se osloniti na svjedočanstva pouzdanih izvora, stručnu prosudbu i najbolje dostupne dokaze. Štoviše, kao što je psiholog William James odgovorio 1896., neka od naših najvažnijih uvjerenja o svijetu i ljudskoj perspektivi moraju biti formirana bez mogućnosti dostatnih dokaza. U takvim okolnostima, koje su u Jamesovim spisima ponekad definirane usko, ponekad šire, nečija ”volja za vjerovanjem” daje nam pravo da odlučimo vjerovati onoj alternativi koja predviđa bolji život.
U istraživanju raznolikosti religijskog iskustva, James nas je podsjetio da “pravo na vjerovanje” može stvoriti klimu vjerske tolerancije. One religije koje se definiraju obaveznim vjerovanjima sudjelovale su u represiji, mučenju i bezbrojnim ratovima protiv nevjernika, koji mogu prestati samo priznavanjem zajedničkog “prava na vjerovanje”. Ipak, čak ni u ovom kontekstu krajnje netolerantna uvjerenja se ne mogu tolerirati. Prava imaju ograničenja i nose odgovornosti.
Nažalost, čini se da si mnogi ljudi danas olako uzimaju pravo vjerovati, zanemarujući vlastitu odgovornost. Namjerno neznanje i lažno znanje koji se obično brane tvrdnjom “Imam pravo na svoje uvjerenje” ne ispunjavaju Jamesove zahtjeve. Uzmite u obzir one koji vjeruju da su slijetanja na mjesec ili masakr u školi Sandy Hook drame izrežirane od strane američke vlade. Da je Barack Obama musliman, da je zemlja ravna, ili da su klimatske promjene laž. U takvim se slučajevima, pravo na vjerovanje proglašava se negativnim pravom. Njegova namjera je onemogućiti dijalog, odvratiti sve izazove, i zabraniti drugima da se miješaju u nečije uvjerenje. Um je zatvoren za učenje. Takvi ljudi mogu biti “pravi vjernici”, ali ne vjeruju u istinu.
Čini se da je vjerovanje, kao i volja, ključno za autonomiju, koja je krajnji temelj nečije slobode. Međutim, kao što je Clifford također primijetio: “Ničije uvjerenje ni u kojem slučaju nije privatna stvar koja se tiče samo te osobe.” Uvjerenja oblikuju stavove i motive, usmjeravaju izbore i postupke. Vjerovanje i znanje formiraju se unutar epistemičke zajednice i utječu na nju. Postoji etika vjerovanja, stjecanja, održavanja i odricanja od uvjerenja, a ta etika i stvara i ograničava naše pravo da vjerujemo. Neka uvjerenja su lažna, moralno neprihvatljiva, ili neodgovorna. Neka uvjerenja također su opasna. A na takva nemamo pravo.
Daniel DeNicola, Aeon
Autor je profesor i voditelj katedre za filozofiju na koledžu Gettysburg u Pennsylvaniji.