fbpx

Nema plaže za sirotinju

024 1832792 e1403768363583

Foto: AFP / Moirenc Camille / Hemis.fr

Kao što je poznato, jednodnevni izletnici su uglavnom oni ljudi koji si ne mogu priuštiti višednevni odmor pa im je ovakav aranžman najpovoljnija i gotovo jedina prilika da vide more. Pritom se ne radi samo o nekim najugroženijim skupinama. Prema dostupnim istraživanjima, čak 56% stanovnika Hrvatske nije nigdje putovalo u 2016. godini.

Hrvatskim je medijskim prostorom jučer odjeknula vijest o kontroverznoj odluci Grada Crikvenice. Naime, tamošnja je vlast odlučila zabraniti parking autobusima koji u grad tijekom ljetnih mjeseci dovode jednodnevne izletnike. Naknadno je odluka “prilagođena”, pa smo u večernjim satima saznali kako će prijevoznici morati kupiti vinjetu po cijeni od 40.000 kuna, a koja vrijedi za period od 15. lipnja do 15. rujna.

Pomalo iznenađujuće, reakcije medije, prije svega u opremi vijesti, bile su unisone i socijalno osjetljive. Gotovo svi su u odluci prepoznali diskriminaciju siromašnih. Kao što je poznato, jednodnevni izletnici su uglavnom oni ljudi koji si ne mogu priuštiti višednevni odmor pa im je ovakav aranžman najpovoljnija i gotovo jedina prilika da vide more. Pritom se ne radi samo o nekim najugroženijim skupinama. Prema dostupnim istraživanjima, čak 56% stanovnika Hrvatske nije nigdje putovalo u 2016. godini.

Kao što ovaj podatak sugerira, problem je dublji od socijalne neosjetljivosti crikveničkih vlasti. Ovo nije prvi put da se dolasci jednodnevnih izletnika na hrvatsku obalu predstavljaju kao problem. Slične su se rasprave odvijale i na Makarskoj rivijeri, a mjesta su također raznim mjerama naplaćivanja ulaska automobilima i zabranama za autobuse pokušala doskočiti “problemu”. Tada je pristup slučaju, pogotovo na nacionalnoj televiziji, bio obilježen i šovinističkom notom jer se mahom radilo o građanima Bosne i Hercegovine.

Na red će doći i lokalci

Premda su zabrane i ograničenja dolaska naprosto degutantni, uzrok problema ne treba tražiti u oholosti i upitnoj moralnosti lokalnih čelnika i iznajmljivača. Naime, uslijed potpuno stihijskog ekonomskog razvoja posljednjih desetljeća i gotovo potpune ovisnosti lokalnih (a i državne) ekonomija o turizmu, ne čudi da se javlja otpor bilo kakvom nekomercijalnom (“ništa ne troše”, “moramo smanjiti cijenu smještaja zbog gužve”) korištenju prostornih resursa. Većini lokalnog stanovništva to je jedini izvor prihoda i jednodnevne izletnike gledaju kao smetnju.

Drugi jako važan aspekt cijele priče jest eliminacija radničkih i drugih odmarališta putem kojih je širim slojevima bilo omogućeno povoljno ljetovanje. Međutim, ljetovanje je davno ispalo iz domene radnih prava, a iz perspektive investitora ta su odmarališta naprosto “mrtvi kapital”. U takvoj situaciji sve intenzivnije eksploatacije oskudnih resursa, neminovan je ishod segregacija: oni koji mogu platiti, imat će pristup. A takva situacija dovodi do antagonizma između lokalaca i izletnika.

No, kao što nam pokazuju brojni slučajevi s koncesijama diljem obale, sukob između lokalaca i jednodnevnih izletnika je dugoročno politički izlišan. Na red u zabrani pristupa postepeno će doći i lokalci.

Bilten