Foto: IBU
Kada se desi jedna ovakva tragedija, ljudi pokušavaju da joj daju neki smisao, da pronađu uzroke i razloge zašto je do toga došlo
Piše: Srđan Puhalo
Ako ste u posljednjih nekoliko dana pratili izvještavanje medija o ubistvima u beogradskoj osnovnoj školi, a niste mogli da ne pratite, mogli ste čuti i pročitati štošta. Mogli ste saznati da su nam djeca istovremeno zanemarena i narcisoidna. Da ne razgovaramo sa djecom dovoljno, ali im mnogo povlađujemo i štitimo ih. Da djeca zaslužuju bolje roditelje, ali i roditelji bolju djecu. Da sve potiče iz porodice, mada nam se društvo urušilo. Da niko ni sa kim ne priča, iako nam je komunikacija površna. Da se agresija djece može suzbiti samo batinama. Da su dječija prava dobra, ali za neku drugu djecu. Da nam je neoliberalizam kriv za sve, dok vjeronauka dominira u školama. Da nam je škola vaspitna institucija, ali moramo uvesti najmanje još dva nova predmeta. Da nam je obrazovni sistem loš, iako ima dobrih prosvjetnih radnika. Da su nam psiholozi neophodni, ali nam treba više školskih policajaca. Da nam je policija loša, ali efikasna. Da nam je zdravstvo na koljenima, ali su zdravstveni radnici humani. Da nam je vlast dobra, mada ništa ne radi kako treba. Da su ovo poljedice rata, koji je stao prije dvadeset godina. Da ima više oružja nego muškaraca. Da su za sve krivi ratni zločinci koji su naši heroji, dok se istovremeno ubijaju pripadnici svoga naroda. Da bi sve bilo dobro da nema rijalitija, starleta, videoigrica i vakcinacije. Da je Bog dobar, ali ovo je Božija pravda za svo zlo koje smo nanijeli drugima. Da moramo da kršimo medijske kodekse, jer ih krše i naše kolege. Da smo mi dobri ljudi, ali će kazne biti pooštrene.
Da li ste zbunjeni ovim kontradiktornostima?
Naravno da jeste. Kada se desi jedna ovakva tragedija, ljudi pokušavaju da joj daju neki smisao, da pronađu uzroke i razloge zašto je do toga došlo, stavljajući akcenat na nešto što je njima važno ili misle da je istina, smatrajući da je to najbolji način da se ovakve tragedije spriječi u budućnosti. Naravno, to naše brbljanje nam omogućava da se lakše nosimo sa našim strahovima, zabrinutošću i bespomoćnošću.
Tu nastaje novi problem: problem jednostavnih rješenja.
Političari, „pritjerani uza zid“ javnim mnijenjem, iznose neka rješenja koja imaju za cilj da smire javnost, da preusmjere krivicu na druge ne bi li sačuvali svoj rejting i stvorili privid da znaju šta rade i drže stvari pod kontrolom. Ta rješenja su na prvi pogled efikasna, ali iza njih nema znanja, istraživanja i struke.
Samim tim, predložena rješenja vlasti su najčešće neefikasna, nezakonita i neprovodiva, ali imaju potencijal da smanje stepen slobode kako društva tako i pojedinca u budućnosti. Dugoročno gledajući, taj populizam vlastima omogućava da lakše vladaju društvom.
Nema jednostavnih rješenja za ovakve probleme, i to najbolje možemo da vidimo na primjeru Sjedinjenih Američkih Država. Sa ovim problemom oni se bore godinama i nema univerzalnog, jednostavnog i lakog rješenja.