Nelson Mandela bio je prvi predsjednik Južnoafričke Republike izabran voljom naroda, koji je stoljećima trpio posljedice socijalno-ekonomske obespravljenosti u toj rasno podijeljenoj državi.
Kroz svoja najranija poimanja demokracije, u kontekstu kulture svog naroda, pa do upornog nastojanja i žrtvi na koje je bio spreman u kasnijoj fazi života, dao je svoj doprinos ideji slobode i slobodnog društva, dok je svojom političkom djelatnošću predstavljao ideal borca za sveopći mir i pravednost.
Obrazovanje je najmoćnije oružje kojim možemo mijenjati svijet.
Rođen je 18. srpnja 1918. u Mvezu, selu na samom jugoistoku današnje Južnoafričke Republike. Preci njegova plemena Thembu migrirali su u XVI. stoljeću s padina gorja Drakensberg prema jugu, ujedinjujući se s narodom Xhosa. S njima su, osim prirodnih bogatstava, dijelili melodioznost jezika, osjećaj za lijepo i urođeni smisao za pravednost. Otac Gadla Henry Mphakanisva uživao je veliko poštovanje kao rođak i savjetnik plemenskog kralja i kao suosnivač bungi, geopolitičkih enklava koje su njegovu narodu, u doba misionarskog protekcionizma, a unutar Britanskog imperija, jamčile većinsko pravo glasa. Ime Nelson, pod kojim ga poznajemo, dobio je prelaskom obitelji na metodizam, kada je postao osnovnoškolac. Nakon smrti oca skrbništvo nad njim preuzima plemenski kralj, omogućivši mu obrazovanje u prvoklasnim institutima za crnačku populaciju smještenima u misionarskim centrima Clarkebury, Healdtown i Fort Hare. Svoje prve predodžbe o pravednom društvu i samoupravi stekao je slušajući usmene predaje o herojima svog naroda te promatrajući protokole kraljevskih skupština u prijestolnici Mqhekezweni gdje je proveo svoju mladost.
Na moje kasnije poimanje vodstva snažno je utjecalo promatranje plemenskog vladara i njegovih zasjedanja… To je bila demokracija u svom najčišćem obliku. Možda je i bilo neke hijerarhije među govornicima, ali svatko je imao pravo glasa: poglavica i njemu podređeni, ratnik i vrač, trgovac i ratar, zemljoposjednik i radnik. Ljudi su govorili bez prekidanja i sastanci bi trajali satima… U početku sam bio osupnut žestinom i otvorenošću kojom su ljudi kritizirali vladara. On nije bio iznad kritika – zapravo, često je bio njihova glavna meta. Bez obzira na težinu optužbe, vladar bi samo slušao, ne braneći se, ne pokazujući nikakvu emociju…1
Obrazovanje
Zakon o obrazovanju Bantua promaknula je 1953. godine dominirajuća stranka nacionalista, udarivši time pečat aparthejda na obrazovanje Afrikanaca. Misionarske crkve našle su se pod ultimatumom predaje svojih obrazovnih instituta u ruke države. Povodom tih događaja Mandela je zapisao:
Obrazovanje je najveći stroj osobnog razvoja. Obrazovanjem kći zemljoradnika može postati liječnica, sin rudara upravitelj rudnika, a dijete radnika na farmi predsjednik cijele nacije. Stvar je u tome što činimo s onim što imamo, a ne u tome da nas to što imamo razdvaja… Mi smo bili ograničeni opremom i sredstvima za učenje, ali ne i onime što smo mogli čitati, o čemu smo mogli razmišljati ili snivati.
Politički put
Prije nego što je započeo sa svojom političkom djelatnošću unutar Afričkog nacionalnog kongresa (ANC), slamao se u buri ideoloških previranja, od ekstremnog afrikanizma do komunizma i socijalističkih modela revolucija, da bi ih poslije sve napustio, držeći ih balastom mladenačkog entuzijazma. Godine 1943. sudjeluje u osnivanju Lige mladih (Youth League) i promoviranju Programa akcija. Progresivnijim metodama kao što su bojkot, štrajkovi i kampanje učinio je nenasilnu borbu djelotvornijom u suprotstavljanju opresivnim mjerama aparthejda te ojačao jedinstvo ANC-a. Na taj je način višerasnu organizaciju ANC, osnovanu još 1912. godine, ojačao tako da većinsko pravo glasa promovira sve do današnjih dana.
Uvijek sam vjerovao da biti borac za slobodu znači suspregnuti mnoge osobne emocije zbog kojih se pojedinac osjeća zasebnom individuom, umjesto dijelom masovnog pokreta. Bori se za oslobođenje milijuna ljudi, a ne za svoju osobnu slavu. Ne sugeriram time da bi se čovjek trebao pretvoriti u robota i lišiti se svih osjećaja i motiva, ali na isti način na koji borac za slobodu podređuje svoju vlastitu obitelj obitelji naroda, on mora podrediti svoje osobne emocije pokretu… Jedan je filozof svojevremeno rekao da nešto nije u redu ako osoba u mladosti nije liberalna, a u starosti konzervativna… Vjerovao sam da borba za slobodu podrazumijeva kompromise i disciplinu kojoj se opiremo dok smo mlađi i impulzivniji.2
To što se zločin aparthejda uopće pojavio, zauvijek će ostati kao neizbrisiva ljaga u povijesti čovječanstva. Buduće generacije neminovno će se pitati kakva je to greška nastala da je taj sustav uspostavljen uoči usvajanja Opće deklaracije o ljudskim pravima…
Životni izbor – borba za slobodu
Godine 1949. Mandela postaje jedan od vođa ANC-a. Tijekom 1950-ih mnogo je puta bio uhićen i pritvoren, a od 1960. godine kada je ANC bio zabranjen, djelovao je ilegalno. Godine 1961. osnovao je vojni odred Južnoafričkog nacionalnog kongresa pod nazivom Koplje naroda. Njegov cilj bio je jasan i nedvosmislen: Izabrao sam ovaj put koji je teži i koji nosi više rizika i više tegoba nego izdržavanje zatvorske kazne… Što se mene tiče, ja sam svoj put izabrao. Neću napustiti Južnu Afriku niti ću se predati. Jedino kroz teškoće, žrtve i borbu može se izvojevati sloboda. Borba je moj život. Nastavit ću se boriti do kraja života.
Poput ropstva i apartheida, siromaštvo nije prirodno. Ljudi su ti koji su stvorili i toleriraju siromaštvo, i ljudi su ti koji će ga prevladati.
Na suđenju zbog optužbe za veleizdaju, koje je trajalo osam mjeseci, priznao je odgovornost za planiranje akcija, ali ne i moralnu krivnju:
Oduvijek sam poštovao ideale demokratskog i slobodnog društva u kojem svi ljudi žive zajedno i s podjednakim mogućnostima. To je ideal za koji živim i koji se nadam ostvariti. To je ideal za koji sam, ako je potrebno, spreman i umrijeti.3
Nitko nije rođen s mržnjom prema drugoj osobi zbog boje kože, podrijetla ili vjere. Ljudi uče mrziti, a ako ih se može naučiti da mrze, može ih se naučiti i da vole, jer ljubav je puno prirodnija ljudskom srcu od njezine suprotnosti.
Unatoč zabrani, 1962. godine posjetio je Etiopiju, Egipat i Alžir pa je uhićen zbog ilegalnog napuštanja zemlje i kažnjen na pet godina zatvora. Godine 1964. osuđen je na doživotni zatvor zbog navodnog planiranja državnog udara i moguće intervencije stranih oružanih sila. Prvih osamnaest mjeseci zatvorske kazne proveo je radeći u kamenolomu, a izolaciju je iskoristio za dopisni studij prava na londonskom sveučilištu. S obzirom na to da su Afrikaneri Nacionalne stranke počeli shvaćati kako je politika aparthejda ipak neostvariva, jer se zemlja pomalo pretvarala u bojno polje prijeteći građanskim ratom, vlada je Mandeli odlučila ponuditi “slobodu” u zamjenu za određene kompromise, koje je on kategorički odbio inzistirajući na oslobođenju svih političkih zatvorenika, uklanjanju izvanrednog stanja i zabrana te demokratskim izborima. Novoizabrani predsjednik Frederik W. de Klerk 1990. godine, nakon 27 godina izdržavanja kazne, oslobađa Nelsona Mandelu. Godine 1993. Nelson Mandela dobio je Nobelovu nagradu za mir, a nakon prvih demokratskih izbora održanih 1994. godine postao je predsjednikom države. ANC-u je povjereno sastavljanje budućeg ustava. Uoči izbora obratio se naciji: Mi koji smo donedavno bili obespravljeni, danas smo nagrađeni tom rijetkom privilegijom da budemo domaćini svim narodima svijeta u našoj vlastitoj zemlji. Došlo je vrijeme da se izliječe rane.
Ono što je bitno nije puka činjenica da smo živjeli. Smisao života sastoji se u tome kakvo smo poboljšanje napravili u životima drugih ljudi.
Iz političkog života povukao se 1999. godine.
San o slobodnoj Africi i suživotu, pa čak i s neprijateljima, tako je pronašao svoj put. Zatvorski lanci nisu mu oduzeli dostojanstvo niti ga zaustavili u slobodi ispravnog izbora. Nelson Mandela ostat će zapamćen kao čovjek velike hrabrosti i velike snage karaktera koji se borio za ono u što je vjerovao – i pobijedio!
1 Iz autobiografije Long Walk to Freedom.
2 Iz autobiografije Long Walk to Freedom.
3 Iz samoobrane na suđenju, The Treason Trial.
Autor: Marijana Jarža za Nova akropola