Rat me „pronašao“ u Sarajevu, gradu u kome sam rođena, u kome sam rodila svoju kćer, polako završavala fakultet i voljela život kojim sam živjela.
Piše: Mirjana Tešanović
Pronašao me na Grbavici, kod Vrbanja mosta, na ničijoj zemlji. Dijete sam tada anatemisanog "miješanog braka" pa se moja majka jako plašila za mene. Tako sam, da njoj udovoljim, 20. maja 1992. godine, preko mosta prešla u Sarajevo i ostavila majku samu. Ona nije mogla sa mnom, nije mogla da hoda.
U Sarajevu sam živjela istim životom kao i svi moji sugrađani. Svaki dan je bila borba, za komad kruha, drva ili šta drugo za naložiti, vodu, život, goli život. Zvuci rata i miris smrti postali su naša svakodnevnica.
Svakog dana sam odlazila do mosta i gledala prema našoj zgradi. Kontakt sa majkom nisam uspjevala uspostaviti. Strahovala sam, razmišljala koliko se ona plaši za mene. Tako je bilo sve do kraja avgusta iste godine kada je konačno došla kod mene.
Nije dugo ostala. Sredinom oktobra otišla je na svoj zadnji put, na Partizansko groblje Lav. Nakon toga i ja sam se nekako izvukla i sa kćerkom provela dugih osam godina izbjeglištva u Pragu.
U Banjaluku sam prvi put nakon rata došla negdje krajem novembra 2000. godine. Moja majka je rođena u tom gradu, a moja tetka se željela vratiti iz izbejeglištva iz Zagreba, pa me zamolila za pomoć.
Sjećam se da je toga dana padala neka sitna kiša. Sjedjela sam u Plasu sama, čekala rodicu i gledala vani kako ljudi prolaze. Svaki muškarac koji bi prošao, a činio mi se dovoljno starim da je mogao biti u ratu, izazivao je u meni strašnu nelagodu. Pitala sam se da li je baš taj što je sada prošao, bio jedan od onih iznad Sarajeva, jedan od onih zbog koga su se ugasili mnogi životi, djece, žena, staraca.
Zvala sam ih četnici, ne krijem. Trebate da znate da su mnogi od njih i sami sebe tako zvali, pogotovo ovi sa kokardama iz paravojnih grupa.
Nikada nisam generalizovala. Moji roditelji su bili partizni pa sam znala da postoje ovaki ili onakvi ljudi, a ne i narodi, ali ono što znamo, često biva potisnuto emocijama iskustvenog. Mislila sam da ne mrzim, da sam ljuta, ogorčena.
Sticajem nekih okolnosti ostala sam sa kćerkom kod tetke u Banjaluci.
Vremenom sam počela živjeti normalno, radila sam, pomalo se družila, ali trebale su mi godine da se izborim sa tim emotivnim pritiskom zbog koga sam stalno postavljala neke nevidljive zidove oko sebe.
Upoznavajući ljude i njihove životne priče, shvatila sam da u mnogima mogu prepoznati i svoju. Ali to nije bilo dovoljno. Trebao je šok, trenutak u kome sam vidjela sebe, kao odraz u ogledalu, stravicnu sliku zla što sam ga negdje duboko u sebi nosila i potiskivala da bih shvatila, otvorila srce i počela da volim, da volim svoje prijetelje, muškarce koji su u meni onog novembarskog kišnog dana izazivali nelagodu, bijes, ogorčenost.
Sretna sam što sam dozvolila sebi da upoznam drugu stranu, sebe i tog nesretnog rata, i što mogu reći da je sve to sada iza mene. Ljudi su samo ljudi, svugdje, neki ovakvi, neki onakvi, a neke ovdje volim svim svojim srcem. Moj život je sada ovdje.
Danas sam radila prilog o performansu povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve fašizma i antisemitizma, koji su na banjalučkom Trgu Krajine organizovali aktivisti i aktivistkinje iz Prijedora i Banjaluke. Očekivala sam da će doletjeti neki komentar koji će gneralizovati cijeli jedan narod u negativnom kontekstu. I jeste.
Nećete bojiti moj "zid" svojim zlom koje hranite u svoja četiri zida piljeći u kompjuter i tražeći stalno nove potvrde za svoje teorije. Vaš kukavičluk i frustracije zbog nesposobnosti da se nađete i snađete u ovom svijetu prosipajte po svojim zidovima, trujte sebe i one slične sebi.
Sada se samo plašim vas koji mislite da niste dobili što vas pripada samo zato što postojite, jer takvi kao vi su i počeli rat.
Impulsportal
