Nasilje nad ženama u Bosni i Hercegovini još uvijek je tema o kojoj se nedovoljno govori, a kada je riječ o ženama s invaliditetom – statistike i mehanizmi zaštite gotovo da i ne postoje.
Piše: Ana Kotur za Diskriminacija.ba
Set međunarodnih dokumenata, u prvom redu Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama UN, Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, te Konvencija o pravima osoba s invaliditetom UN, u skladu sa principima na kojima počivaju, promovišu i garantuju zaštitu žena s invaliditetom od svih oblika nasilja.
Na papiru, više nego jasno. U praksi, daleko od primjenjivog.
Informativni centar za osobe s invaliditetom “Lotos” iz Tuzle, u saradnji s udruženjem “Žene ženama”, iz Sarajeva, organizovao je javnu tribinu pod nazivom: “Pitanja nasilja i diskriminacije nad ženama sa invaliditetom”, kao zajedničku aktivnost proizašlu iz potrebe za otvaranjem ove društveno bitne teme u dva različita projekta.
“O problemu nasilja nad ženama općenito u BiH se nedovoljno govori. Kada je riječ o ženama sa invaliditetom, višestruko su izložene i nasilju a i ćutanju o tome, ‘guranju pod tepih’, ukoliko se i zna da se dešava. Problem je još više izražen jer se ženi s invaliditetom najčešće ne vjeruje da je žrtva nasilja. Ljudskom umu je neshvatljivo da neko može zlostavljati na bilo koji način ženu sa invaliditetom. Konkretno, mentalitet društva u BiH je, nažalost, prečesto upakovan u okvire teških neizlječivih stereotipa u kojim je žena manje vrijedna u odnosu na muškarca. Još ako je to žena koja ima invaliditet, svjedoci smo stavova da ‘treba da bude sretna’ što je neko htio da je oženi ‘takvu’, te da zbog toga ‘može malo da se strpi’, ako koji put i zamahne rukom na nju, ili raspolaže njenim novcem, i slično”, kaže Adisa Kišić iz IC Lotos.
Njihov projekat “Vrijeme je za naša prava”, provodi se s ciljem doprinosa inkluzivnijem društvu u BiH i obezbjeđivanja neophodne podrške, kako bi žene s invaliditetom ostvarivale prava ravnopravno sa drugim građanima u zajednici. Naročita pažnja posvećena je jačanju samopouzdanja i kapaciteta samih učesnica, kako bi bile u poziciji prepoznati i zaštititi se od diskriminacije.
Projekat koji provodi udruženje “Žene ženama”, naziva “Sigurna od straha, Sigurna od nasilja: Konsultacije o Istanbulskoj konvenciji na lokalnom nivou”, ima za cilj da dođe do podataka o nasilju nad ženama s invaliditetom, ali i o oblicima društvenog reagovanja na nasilje nad ženama s invaliditetom. O rezultatima istraživanja na ovu temu u udruženju “Žene ženama” moći će govoriti tek u decembru.
Nema kvalitetnog instutucionalnog odgovora
Zakon o zaštiti od nasilja u porodici na teritoriji RS predviđa posebnu zaštitu žrtvama koje su osobe s invaliditetom. Međutim, od momenta prikupljanja podataka, žene s invaliditetom kao žrtve nasilja u porodici su potpuno nevidljive.
“Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske vodi evidencije o nasilju u porodici u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici i Pravilnikom o sadržaju evidencije i izvještaja o nasilju u porodici koje je donijelo Ministarstvo porodice, omladine i sporta. U članu 7. pomenutog Pravilnika nisu posebno navedene žrtve žene sa invaliditetom, drugim riječima evidencija propisana ovim Pravilnikom ne predviđa vođenje posebne evidencije o ženama sa invaliditetom žrtvama porodičnog nasilja”, kažu iz ministarstva.
Ništa bolje stanje nije ni u Federalnoj upravi policije, koja postupa u skladu sa važećim Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH. Ovaj zakon ne apostrofira posebnu zaštitu žrtava koje imaju invaliditet, već se na ovu okolnost referira tek uopšteno, u smislu zabrane diskriminacije po bilo kojem osnovu.
“Federalna uprava policije raspolaže podacima koji se odnose na krivična djela ‘Nasilje u porodici’, s tim da ne raspolažemo podacima o broju žrtava ženama sa invaliditetom. Tokom 2016. godine evidentirano je 882 krivična djela ‘Nasilje u porodici’ počinjenih od strane 897 lica od koji je 355 povratnika, dok je u periodu od 01.01 do 30.09.2017. godine evidentirano 644 krivična djela počinjena od strane 654 lica, od kojih je 272 povratnika”, odgovor je na upit upućen nadležnoj Federalnoj upravi policije.
Dakle, iako je jedna od obaveza svih organa državne vlasti voditi evidencije u skladu sa postavljenim međunarodnim pravnim okvirom, prostim “grebanjem ispod površine”, dolazimo do saznanja da evidencija o jednoj od marginalizovanih grupa žena, kao žrtava krivičnih djela – nema.
U Distriktu Brčko još uvijek se čeka na donošenje zakona koji bi regulisao zaštitu od nasilja u porodici.
“Moje poslaničko pitanje se odnosilo baš na zakon, jer dvije godine čekamo na usvajanje. Koliko sam obaviještena, trenutno je u toku usaglašavanje teksta nacrta zakona sa regulativom Evropske unije”, kaže Lidija Ljubojević, poslanica u Skupštini Distrikta Brčko i predsjedavajuća Komisije za ravnopravnost spolova.
Interesantno je da nijedan važeći protokol o postupanju u slučajevima nasilja ne uvažava invaliditet kao okolnost koja zahtijeva posebnu pažnju u postupanju, već se odnosi jednako na sve žrtve nasilja. Time pojam “jednakih mogućnosti”, u smislu prilagođavanja osobama s invaliditetom, biva potpuno zanemaren.
NVO sektor – mogućnosti ograničene
U Bosni i Hercegovini djeluje nekoliko sigurnih kuća. Odgovore na upit dobili smo iz onih koje djeluju u Modriči, Bijeljini, Banjaluci, Tuzli, Sarajevu i Mostaru. Većina ih bilježi iskustvo rada sa ženama s invaliditetom kao žrtvama nasilja u porodici.
Sigurna kuća “Budućnost” Modriča, za 17 godina rada bilježi 15 korisnica koje su žene s invaliditetom. Navode da je prostor prilagođen korisnicama kolica, ali i da nisu imali potrebu za dodatnim prilagođavanjima u procesu rada sa žrtvama.
“Žene s invaliditetom koje su koristile posebnu mjeru podrške i pomoći u sigurnoj kući, navode da su porodično nasilje preživljavale od bliskih osoba (partnera, muža i članova porodice) više godina, a tražile su pomoć tek kada bi porodično nasilje eskaliralo tj. kada im je život bio u opasnosti. Sam broj zbrinutih žena s invaliditetom govori da se teško odlučuju da prijave porodično nasilje, navodeći kao razlog svoj invaliditet, strah od počinitelja, nedostatak podrške bliskih osoba i društva uopšte, nedostatak novca”, ističe voditeljica sigurne kuće, Biljana Đukić.
Ostale sigurne kuće navode tek sporadično iskustvo rada sa ženama s invaliditetom i ističu potpunu ili djelimičnu neprilagođenost zbrinjavanju korisnica sigurnih kuća koje imaju i invaliditet, kao dodatno otežavajuću okolnost.
“Nažalost, nemamo dovoljno podataka da bi mogle da dajemo zaključke, ali je i sama činjenica da mali broj žena sa invaliditetom prijavljuje nasilje, alarmantna. Takođe, u zvaničnim statistikama o prijavama nasilja, invaliditet se ne bilježi. Nasilje nad ženama sa invaliditetom društveno je nevidljivo”, ističu u Fondaciji Lara u Bijeljini.
I sam proces prijave se u, određenom smislu, razlikuje od prijavljivanja slučajeva nasilja žena iz tipične populacije. Prijave nasilja nad ženama s invaliditetom češće stižu – posredno.
“Ukoliko postoji ograničenje u smislu da osoba ima problem sa govorom ili se otežano kreće, uglavnom je slučaj da koriste pomoć osobe od povjerenja ili ta osoba kontaktira u njihovo ime, tražeći savjet ili informaciju”, kažu iz udruženja “Vive žene” u Tuzli.
Sam put izlaska iz kruga nasilja nije nimalo jednostavan. Sigurne kuće u tom dijelu sarađuju i s obrazovnim institucijama poput edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, centara za socijalni rad, ali i udruženjima osoba s invaliditetom.
“U slučaju zbrinjavanja višestruko marginalizovanih grupa žena koje su preživjele nasilja uspostavljamo saradnju sa njihovim matičnim udruženjima. Na taj način tražimo podršku u smislu dodatnog angažovanja edukovanih stručnjakinja iz određenih oblasti”, navode u sigurnoj kući u Banjaluci.
U Fondaciji lokalne demokratije, koja vodi jedinu sigurnu kuću u Kantonu Sarajevo imaju iskustvo provođenja projekata koji promovišu prava i osnažuju osobe s invaliditetom, u prvom redu s oštećenjem sluha.
S druge strane, jedini uslov za zbrinjavanje osoba s invaliditetom u sigurnu kuću je samostalnost u svakodnevnom funkcionisanju i zadovoljavanju higijenskih i fizoloških potreba, što otvara pitanje – šta sa žrtvama nasilja kojima je neophodna pomoć i njega drugog lica, pogotovo ako je to drugo lice istovremeno i osoba koja čini nasilje nad osobom s invaliditetom.
U narednom periodu, nadaju se revidiranju postojećega zajedničkog Protokola o saradnji iz 2005.godine, koji je potpisan s ciljem multidisciplinarnog pristupa u prevenciji, zaštiti i borbi protiv nasilja u porodici između nadležnih ministarstava: pravde i uprave, zdravstva, za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice, unutrašnjih poslova, te za obrazovanje, nauku i mlade, udruženja “BH novinari” i fondacije.
“Navedeni Protokol bio je odličan okvir za postupanje u navedenom periodu, činjenica je, da u sadašnjem trenutku zahtijeva promjene, koje bi bile usklađene sa novim međunarodnim dokumentima na koje se BiH obavezala, ali i standardima stečenim kroz praksu i nova teorijska iskustva, što bi i uključivalo i pitanje zaštite osoba sa invaliditetom i uključivanje predstavnika ove populacije kao ravnopravnog člana Koordinacionog tijela“, zaključuju u Fondaciji lokalne demokratije.