 i za drugu stranu tog pojma koji se odnosi na nasilje nad učiteljima, što kod nas možda postaje i tabu-tema.){kind=link}
Sve donedavno, koncept “nasilja u školama” nedvosmisleno se tumačio kao primjena fizičkog, verbalnog, psihičkog ili drugog napada na dijete od strane drugih učenika, školskih grupa, ili čak nekih učitelja. No, većina zaboravi (ili ne zna?) i za drugu stranu tog pojma koji se odnosi na nasilje nad učiteljima, što kod nas možda postaje i tabu-tema.
Iako su mnogi protokoli o nasilju u školama egzaktno uređeni u smislu šta poduzeti zabilježi li se nasilje i nad učiteljima (ovdje postoji široki spektar šta se sve podrazumijeva pod tim pojmom), rijetko ćemo pročitati ili biti svjedoci nekog dobro odrađenog protokola kada se desi jedan takav incident.
U posljednjih nekoliko godina nastavnici u školama (prema video snimcima učenika) sve više su žrtve nasilja i zlostavljanja od strane učenika i/li njihovih roditelja. Ono što je strašno (neko bi rekao zanimljivo) – same žrtve ne žele javno govoriti o svom iskustvu.
Jedno istraživanje Instituta Forsa o nasilju nad učiteljima pokazalo je da je tokom svog rada u školi na području Njemačke čak 45000 učitelja pretrpjelo neki oblik napada od strane učenika ili njihovih roditelja! Više od 23% ispitanika priznalo je da su bili izloženi psihičkom nasilju u obliku verbalnih prijetnji, poput prijetnje oruđima koji mogu uzrokovati tjelesne ozljede, te drugo uznemiravanje i zlostavljanje. Prema rezultatima ankete, više od 57% učitelja se jednostavno sramilo govoriti o tome, potvrđujući činjenicu kako je temelj svakog nasilja upravo u šutnji žrtve. U Njemačkoj je u prosjeku samo 9% žrtava pretrpljenih napada podnijelo tužbe nadležnim tijelima. (Navedeni rezultati istraživanja su dostupni na stranici http://www.vbe.de/presse/meinungsumfragen.html)
Zanimljivo je da u lakšem ili čak težem sukobu učenici, njihovi roditelji, pa i ravnatelji škola prvenstveno pokušavaju kriviti učitelje za nastalu situaciju koja je eskalirala sukobom. Stoga pritužbe nastavnika na učenike često ostaju nezapažene, odnosno nesankcionisane. Ovakav odnos prema nastavniku zaista može dovesti do povećanja broja slučajeva nasilja prema njima. Naravno, škola bi trebala poduzeti sve (iznenađujuće, ali kod nas, vrlo koncizne definisane) mjere, kako bi se spriječilo nasilje i napad na integritet nastavnika, te promovisati okruženje pogodno za obrazovanje mladih u opuštenom, sigurnom i pozitivnom ozračju.
Svi koji smo popriličan broj godina proveli u razredu znamo da je mnogo situacija u kojima isprva ne reagujemo ozbiljno i strogo na nedolično ponašanje djeteta u kojima “ne vidimo” slušalice u ušima, mobitel ispod klupe, zadaću iz matematike na času fizike…, dakle, ignorišemo smatrajući da stalna kritika ne vodi željenoj aktivnosti, već gubitku interesa za temu.
Da li je to (naša) greška? Da li je to trenutak gdje započinje sukob?
Kako god završila konačna opomena za takvo ponašanje, razumjeti haos uzajamnih optužbi je iznimno teško.
Ko je kriv? Onaj ko nasiljem rješava sukob, ili onaj koji je izazvao nasilje?
Nasilje bilo koje vrste ( i prema nastavniku) nije i ne smije biti tek izdvojen incident, te je nemoralno pretvarati se da su napadi, uvrede i ostali oblici nasilja, naprosto dio posla nastavnika..
Ili ćemo ponovo prešutjeti i prisjetiti se da se najteže lekcije moraju uvijek – iznova učiti!?
Piše: Amna Dervišagić