Iako se Makedonija nalazi na istaknutom mjestu na tzv. balkanskoj izbjegličkoj ruti i samim tim bi migracije morale predstavljati jedno od ključnih društvenih pitanja, lokalne političke elite ga sustavno guraju u stranu. Osnovni motiv pritom im je izbjegavanje otvaranja pitanja o domaćim emigrantima koji već godinama odlaze u Zapadnu Evropu, a za čije razloge odlaska snose političku odgovornost.
Autor: Adela Gjorgjioska
U raspravama koje dominiraju makedonskim javnim prostorom primjetan je sustavan izostanak demokratskog tretmana izbjegličkog problema. Propitivanje ove teme nije se promijenilo ni nakon 14. marta kada su se tri Afganistanca utopila prelazeći rijeku koja dijeli Grčku i Makedoniju. Njihov pokušaj ulaska u državu preko rijeke posljedica je zatvaranja makedonske južne granice koju su pod patronatom EU naredile vlasti s ciljem zatvaranja balkanske izbjegličke rute. Kao što je i bilo očekivano, zatvaranje granice prisililo je ljude na znatno riskantnije poduhvate samostalnog i nedokumentiranog prelaska što ih u znatnoj mjeri izlaže krijumčarima ljudima.
Zbog svoje geografske pozicioniranosti Makedonija je – u manjoj mjeri nego Grčka, ali svejedno – postala tranzitni punkt balkanske izbjegličke rute čime je osim izazova poput “kontrole” tranzita i “upravljanja granicom” dobila i “privilegiju” ograničiti kretanje ljudi, inače rezerviranu za zemlje europske jezgre. Prije ratova u zemljama poput Sirije, makedonski građani bili su ti kojima je kretanje prema zemljama europske jezgre bilo ograničeno. Sada, u ime istih tih građana, makedonske elite donose iste odluke o nekim drugim ljudima.
A bilo je to nedavno, u decembru 2009. godine, kad su makedonski građani dobili pravo kretanja po šengenskoj zoni bez viza, ali s ograničenjem na turistička putovanja, pravo na rad u zemljama EU još je uvijek ograničeno ili nedozvoljeno, ovisno o zemlji. Usprkos tome, i usprkos velikoj emigraciji (na populaciju od tek nešto više od dva milijuna ljudi iz Makedonije je od početka uvođenja neoliberalnih reformi devedesetih iselilo više od 600.000 ljudi) vlasti nisu pronašle temelje za solidarizaciju s izbjeglicama čiji su problemi znatno veći od pitanja ograničene ekonomske mobilnosti.
Prijetnja od imigracije ili emigracije?
Prema posljednjem izvješću Eurostata, objavljenom krajem januara, u posljednje četiri godine (od početka 2010. godine) 58.713 makedonska građanina dobila su boravišnu dozvolu ili državljanstvo u nekoj od članica EU. Prema podacima OECD-a samo u 2013. godini otišlo 20.562 ljudi, a takav eksponencijalni rast emigracije nastavio se u iduće dvije godine. Stvaran broj je vjerojatno još i veći jer se u ove podatke ne ubrajaju deseci tisuća makedonskih građana s bugarskim putovnicama – nakon što je Bugarska znatno olabavila kriterije po kojima etnički Makedonci mogu dobiti bugarske EU dokumente. Premda službeni podaci nisu javno dostupni, prema nekim procjenama broj Makedonaca koji su od 2001. na ovamo emigrirali uz pomoć bugarskih pasoša kreće se između 40.000 i 100.000 ljudi.
Za razliku od većine izbjeglica koje se nalaze na njenim južnim granicama, uzroci migracija Makedonaca uglavnom nisu bili oružani sukobi, što ipak ne znači da nije bilo objektivnih razloga za odlazak. Strukturno društveno nasilje također čini legitiman motiv za emigraciju, a u Makedoniji se ono sastoji npr. od kontinuirane grabeži zajedničkih dobara i njihove koncentracije u rukama ekonomskih i političkih elita, preko pratećeg osiromašenja i rastuće socijalne nejednakosti do cijelog niza različitih oblika gubitaka prava poput onih na svima dostupno obrazovanje i zdravstveno osiguranje ili urušavanja političkih i društvenih sloboda te dakako, degradacije ekološke zaštite i javnih prostora.
Ironično je da su se ovako erodirani elementi političkog i demokratskog procesa koji su uzrokovali egzodus tolikog broja Makedonaca pokazali poprilično učinkovitim instrumentom u borbi s izbjegličkom krizom. “Prijetnja” od izbjeglica nad kojom su lamentirale političke elite nije se nikad ukorijenila ni u narodu ni među izbjeglicama samima – objema skupinama bilo je jasno da je broj ljudi koji želi ostati živjeti u Makedoniji minoran te da je ova zemlja tek tranzitna točka na njihovom putu ka zemljama europskog centra. Prema podacima UNHCR-a Makedonija je zaprimila 43 zahtjeva za azilom, dok je s druge strane broj aplikacija koje su podnijeli makedonski građani u drugim zemljama iznosio 9.780 (uglavnom se radilo o marginalnim društvenim skupinama poput Roma koji su tražili azil, često u Njemačkoj), što je samo još jedan u nizu pokazatelja da zemlja nije privlačna niti onima koji bježe od ratnih strahota.
Zašto bi se ljudi izbjegli pred ratnima strahotama kad su jednom već u tranzitu zaustavili u zemlji u kojoj je situacija tek neznatno bolja? No, tmurna perspektiva ove zemlje rasvijetljena na primjeru izbjegličke krize opet nije zagolicala grla političkih elita niti je postala dijelom njihovih obraćanja javnosti. Tek sporadično se u javnoj sferi govorilo o “našim vlastitim izbjeglicama” koje svakodnevno traže nove načine da pobjegnu iz zemlje, uz prateći patronizirajući ton koji skreće temu s odgovornosti i solidarnosti za ljude izbjegle iz Sirije i drugih razorenih zemalja Bliskog istoka i sjeverne Afrike.
Emigrantske financijske injekcije
Dok su glasovi s lijeva, poput pokreta Solidarnost, kontinuirano podsjećali na uzroke emigracija i objašnjavali paralele između iskustava izbjeglica zaglavljenih na makedonskoj južnoj granici sa vlastitim emigracijama, argumentacija se nije značajnije proširila mejnstrimom. No, jasno je zašto političke elite izbjegavaju ovu analogiju. Razgovor o uzrocima makedonskih emigracija podrazumijeva i razgovor o odgovornosti za njih, a ekonomske i političke elite nemaju interes u razotkrivanju tih uzroka. Upravo suprotno, nemaju namjeru podržati objašnjenja koja bi prokazala maligne posljedice sistema koji omogućava njihovu daljnju reprodukciju.
Ignoriranje i zanemarivanje problema emigracije i izbjegavanje odgovornosti za taj problem ustvari je korisno i profitabilno na više načina. Ovim se problemom također manipulira na nekoliko načina. Makedonski Zavod za statistiku pod broj iseljenih osoba u 2014. godini bilježi tek njih 740, dok realne procjene govore o preko 20.000 ljudi. Neovisno o tome radi li se o lošim statističkim metodama (npr. broji li Zavod samo osobe koje su odjavile prebivalište) ili namjernom friziranju brojeva, razlike su prevelike. Drugu korist od ignoriranja ovog problema vidimo na primjeru podataka Zavoda za zapošljavanje koji se pohvalio rekordnim padom nezaposlenosti od 0,9 posto u posljednjem kvartalu 2015. godine, na 24,6 posto te s 35.000 novozaposlenih ljudi u istoj godini. No, objašnjenje ovog fenomena treba također tražiti u emigraciji i padu broja osoba koje aktivno traže posao kao i u prošlogodišnjem povećanom zapošljavanju stranačkih kadrova u javnoj administraciji.
Ignoriranje problema emigracije makedonskoj vladi ide u korist i kad se u obzir uzmu financijskih sredstava koje emigranti šalju kući te time nešto poboljšavaju ekonomsku sliku zemlje. Prema statistikama (europskim) od 2004. godine, ove financijske injekcije makedonskih emigranata u domaću ekonomiju iznose u prosjeku oko 250 milijuna eura na godišnjoj razini, što čini oko 4 posto BDP-a, otprilike koliko i izravna strana ulaganja! Sredstva koje emigranti šalju kući predstavljaju važan udio u kućnim budžetima i potiču potrošnju. Ove doznake jednim dijelom vrše i funkciju poticanja ekonomije koju vlada ne uspijeva provesti: neformalni mehanizmi međusobne pomoći time uskaču tamo gdje vlada vidno nije uspjela. No, ignoriranje problema emigracije ima još jednu manje vidljivu, a korisnu nuspojavu za vladu – doznake naime u određenoj mjeri amortiziraju potencijalne socijalne nemire kojih bi vjerojatno bilo znatno više da emigrantske financijske injekcije ne ublažavaju težak socijalni položaj svojih obitelji.
Istovremeno građani ovako postaju ekonomski ovisni o jednom izvoru (emigrantima), a političku odgovornost za situaciju snosi drugi izvor (vlada) koja uz nešto friziranih statistika i mnogo PR napora čak i ozbiljne društvene probleme uspijeva amortizirati u vlastitu političku korist. Završimo stoga u tonu analogija, citatom poznatog geografa Davida Harveya koji je rekao da “kapitalizam ne rješava krize već ih samo premješta okolo”, što u našem slučaju vrijedi i za ljude.
S engleskog prevela Andrea Milat, Bilten