Šesnaest joj je godina tek, a uzdrmala je planetu i njenog posustalog šefa, Donalda Trumpa osobno. Kakve sve dileme otvara mlada Šveđanka?
Ozren Kebo
Kako stvari sada stoje, za najviše desetak godina trajekt za Mljet, ako bude ikakvog Mljeta, više neće polaziti iz Prapratnog, nego s putničkog doka u Jablanici. U toku su završni radovi na instaliranju digitaliziranih svjetionika kod Komadinovog vrela i ispod „Gojka“. A iz istog razloga – radikalnog topljenja glečera i povećanja nivoa mora – centralni terminal za istovar i preuzimanje kompjuterske bižuterije iz Kine morat će se graditi u okviru novog distributivnog centra – Luka za teretni promet „Narodni heroj Hasan Zahirović Laca“ Hadžići.
I umjesto da se zadevera zbog činjenice da planeta puca po šavovima, oveći dio čovječanstva iskoristio je priliku da se nasmrt posvađa oko jedne djevojčice. Šesnaestogodišnja Šveđanka, tinejdžerska klimatska aktivistica Greta Thunberg, postala je predmet globalne rasprave, ali, nažalost, i šprdnje, nastupom kojim je pokušala skrenuti pažnju na zagađenje, klimatske promjene i potencijalne scenarije širenja morske obale s Dalmacije na gornju Hercegovinu, pače i donju Bosnu. Ta priča, međutim, teško prodire u prvi plan, gdje je zasjela jedna intrigantnija tema – Greta osobno. Ogromna prednost društvenih mreža je što u jednom danu bilo koji problem može postati svjetska rasprava broj jedan. Naličje te prednosti je da ljudi vrlo brzo zatrolaju polemiku i uhvate se nečeg marginalnog, ali njima zanimljivijeg. Fokus rijetko ostaje na inicijalnoj temi. To je možda najlakše vidjeti u urnebesnom smjeru kojim bez izuzetka krenu komentari ispod jugoslovenskih hitova na platformi YouTube. Nekoliko prvih komentara obično bude posvećeno pjesmi i prolazi u egzaltiranom žalu za bivšom državom, da bi se ubrzo priča nastavila fundamentalnim pitanjem ovih prostora – ko je počeo rat. A poslije toga već slijedi tradicionalni masakr antiintelektualnom pilom, odnosno potop svakog pokušaja da se stvar okonča u racionalnim granicama.
Šta je važnije: Greta ili planeta?
Slična sudbina zadesila je i temu o kojoj ovdje pišemo. Klimatske promjene kao predmet rasprave nisu imale šansu u oštrom sukobu s intrigantnijim objektom polemike i oblajavanja – djevojčicom Gretom, njenom bolešću, roditeljima i nastupom. Govor na UN-ovom klimatskom samitu u New Yorku možda jeste bio emfatičan, ali taman onoliko koliko tema i porazno stanje u kojem se nalazimo zaslužuju.
Ovdje je zanimljivo podsjetiti se prapočetaka medijskih alarma posvećenih klimatskim promjenama. U osvit dvijehiljaditih, dok još nismo imali društvene mreže i komentare na portalima, novine i televizije vrvile su upozorenjima da se sprema kolaps planete, da će sedamdesetih godina ovog stoljeća situacija s pitkom vodom biti alarmantna i da je zastrašujuće pitanje šta se sve može izroditi iz takve priče. Kad je koju godinu kasnije došao prvi cunami, postalo je jasno da više ne pričamo o sedamdesetim godinama ovog vijeka, nego o sadašnjosti. Od tada poplave, uragani i razaranja haraju svim dijelovima Zemlje. Niko nije pošteđen. Ali jok, problem je Greta. I tu se susrećemo s kompleksnom mrežom argumenata od kojih nisu svi za odbaciti.
Dva su osnovna prigovora: da li je ovo tema za šesnaestogodišnjakinju i da li je ovo egzemplaran slučaj manipulacije osobom koja navodno boluje od Aspergerovog sindroma. Na te prigovore ne može se dati jednoznačan odgovor. Ako govorimo o starosti, onda raspravu možemo pokrenuti u sljedećem pravcu – ovo je jedno od najvažnijih, ako ne i najvažnije pitanje današnjice i zašto bi šesnaestogodišnjaci bili isključeni iz takvih rasprava. Nemojte praviti univerzalni zakon od toga što vi niste znali svezati cipele u šesnaestoj godini. Pa njih se rečena problematika tiče više nego prigovarača koji će, nek je vječna slava Stvoritelju, odapeti najkasnije za dvadeset ili trideset godina. Ovo jeste problem za šesnaestogodišnjake. Jedan rukavac prigovora ide i na (uspješna) poređenja s fašističkim sistemom koji je djecu i omladinu rado i efikasno koristio u propagandne svrhe. Takve se paralele ne mogu olako odbaciti, jer ne možemo uporabu djece i omladine pravdati od slučaja do slučaja, ovisno o tome u kojoj se mjeri navedeni primjeri podudaraju s našim mišljenjima i argumentima. Ali postoji nešto drugo – ovo fakat nije pitanje propagande, nego gorući problem opstanka. I čini nam se da je to o čemu je Greta pričala iznad svake propagande.
Idemo dalje. Može li ona biti žrtva manipulacije: sopstvenih roditelja, majstora marketinga, ili, da skoknemo malo i do vječito agilnih teoretičara zavjere, „svjetske elite“ koja je i dovela do ovakvog stanja, a sad potura djevojčicu radi – oh, ne! – „skretanja pažnje s pravih problema“? Naravno da može, ali šta onda? Činjenice o potencijalnoj manipulaciji ne umanjuju snagu onoga što je govorila i vjerovatnu čistotu njenog angažmana. Osim toga, neko je na Facebooku fino primijetio: „bolje biti manipulirano nego indoktrinirano dijete“. A u nas se već decenijama, i u bivšem i u sadašnjem sistemu, uzgajaju sistemski indoktrinirane generacije, zbog čega se malo ko uzbuđuje.
I na kraju ovog nabrajanja najvažnijih prigovora ostao nam je još jedan: šta ćemo s Aspergerovim sindromom? Baš ništa. Ne zaboravite da živimo u intelektualnoj atmosferi u kojoj je sasvim normalno političkog ili bilo kojeg drugog oponenta optužiti za „autizam“, ili neku pojavu nazvati invalidnom. Senzibilitet nam je kolektivno nizak, ljudi ne prepoznaju te stvari i njihovu važnost i svaki pokušaj da se na njima insistira često se ismijava kao uštogljena i pretjerana „politička korektnost“. A sad su odjednom svi osjetljivi na bolest djevojčice. Da li „njena bolest“ može biti razlog da ne učestvuje u javnoj raspravi? Mogla bi jedino biti argument da je se poštedi javnog linča, ali takvi su apeli uzaludni svugdje u svijetu, čak i u njenoj civiliziranoj Švedskoj.
Dobro došli u pakao
Čovjek sve što radi, radi tako da i na globalnom i na sopstvenom mikroplanu uništava planetu. Od jutra, čim ustane iz kreveta i prvi put pusti vodu, on je dvadesetčetverosatni štetočina koji ostavlja svoj energetski i antiekološki trag kuda god prođe. Uostalom, životinje i dan-danas za opstanak ne trebaju ništa osim tijela i nagona za preživljavanjem. A pogledajte šta se u međuvremenu desilo s Homo sapiensom. Osvrnite se po sopstvenom stanu i izračunajte koliko za svakog od nas treba desetina metara električnog kabla i vodovodnih cijevi, koliko tona maltera i armiranog betona, cigle, tapeta, drveta, koliko kvintala garderobe i obuće, koliko tehnoloških sprava. I onda sve to još pomnožite sa 7,6 milijardi. Nekad davno tvrdilo se da je osam milijardi ljudi na Zemlji optimum, a 12 maksimum koji će izazvati ozbiljne poremećaje. Mi danas vidimo da se sistem raspada na manje od osam milijardi. Skoro 70 posto životinjskog svijeta je uništeno. Milijarde životinja budu svirepo ubijene na dnevnoj osnovi da bi se prehranio fenomen zvani – čovjek. Ali taj etički moment ne smije se ni spomenuti, nego se on fino ugradio u ove egzistencijalne alarme. Biljni svijet razara se s tolikom indolentnošću da je uzalud spominjati ga kao argument za bilo šta. Ni ozbiljnija nebeska tijela od naše krhke Zemlje ne bi mogla podnijeti takvog agresora. Gretin nastup, sa svim njegovim manama i uz uvažavanje utemeljenih kritika, morao se iskoristiti za ova krucijalna propitivanja.
Nažalost i očekivano, stvari su krenule u drugom pravcu. Boriti se protiv neznanja je beskorisno, piše u jednoj ne baš vrijednoj knjizi i skoro da smo s tim zaključkom na pragu novog naučnog postulata, Prvog zakona društvenih mreža: „Ako rasprava o nekom ozbiljnom problemu krene u dobrom smjeru, nije pitanje sata, nego minuta i sekundi kada će doći troleri, hejteri ili tek akutno nadrkani likovi i pustiti svoj spin. A onda, zbogom pameti.“