Utakmica koja se igra svake dvije godine, uvijek se završava skoro istim rezultatom. Pobjeda vlasti u korist naroda, za račun tajkuna.
piše: Ratko Pilipović
1993.
Septembra te godine bilo je puno ljudi na ulicama Banje Luke, podržavajući zahtjeve vojnika 16. motorizovane oklopne brigade, bataljona korpusne vojne policije i još nekih jedinica Prvog krajiškog korpusa, upućene tadašnjem predsjedniku Radovanu Karadžiću i vladajućoj Srpskoj demokratskoj stranci.
U njima je, između ostalog, traženo da se prekine ratno profiterstvo, koje je tada cvjetalo. U vrijeme ratnih godina, politička elita, uvezana i potpomognuta određenim vojnim krugovima, bavila se pored politike i švercom, zarađujući na narodu. Vojska je dobila što je htjela, politika je pobijedila, a ratno profiterstvo je nastavilo da postoji.
Akcija “Septembar 93”; foto: banjaluka.com
1997.
Narod se ponovo okupio kada je predsjednica Biljana Plavšić na mitingu u Banjoj Luci, tražila povjerenje i podršku za politiku koju je provodila, u borbi protiv sive ekonomije i ilegalne trgovine koja je bila pod kontrolom određenih političkih krugova vladajućih struktura Srpske demokratske stranke.
Bio je to period kada je Savez nezavisnih socijaldemokrata dobio podršku Srpskog narodnog saveza i Socijalističke partije. Izabrana je nova vlada na čelu s Miloradom Dodikom, nakon nadglasavanja, odnosno, nepojavljivanja delegata tada vladajuće Srpske demokratske stranke na skupštini. Biljana je dobila narod, politika je pobijedila, a siva ekonomija i ilegalna trgovina su nastavile da postoje.
Miting 1997.; foto: Ratko Pilipović
2000-2018.
Uslijedila je privatizacija koju je uvela Partija demokratskog progresa s Mladenom Ivanićem na čelu vlade, a kasnije Draganom Mikerevićem i Perom Bukejlovićem. Nakon njih privatizaciju je nastavio Savez nezavisnih socijaldemokrata na čelu s Miloradom Dodikom, pa kasnije s Aleksandrom Džombićem i Željkom Cvijanović. Preduzeća su kontinuirano prodavana, a onda su lagano i stihijski počela uglavnom propadati u bescjenju pod izgovorom neophodne transformacije koja će nas odvesti u bolje i sigurnije sutra, daleko, dalje od Federacije Bosne i Hercegovine. Do tada, ratno profiterstvo, sivu ekonomiju i ilegalnu trgovinu zamijenile su korupcija i mito, počinjući tako stvarati novu garnituru biznismena, postratnih tajkuna, legalno bliskih vlastima.
Narod je vjerovao i u tom uvjerenju ubrzo počeo osjećati posljedice promjena privatizacije. Štrajkovi, mitinzi i protesne šetnje sindikata postale su svakodnevica našeg društva. Banjom Lukom su počele šetati kolone naroda, nezadovoljnih radnika, tražeći svoja zarađena prava. Narod nije dobio od vlasti ono što je tražio, "jer je sve bilo po zakonu".
Protest radnika Kosmosa 2015.; foto: Ratko Pilipović
2012.
Banja Luka se počela graditi, planski uništavajući zelene površine. Te godine Mile Radišić i njegove mašine su uzurpirale "Picin park", urbani zeleni simbol grada. Uslijedile su svakodnevne protestne šetnje i okupljanja, koja su trajala gotovo četiri mjeseca, a narod je isticao da se uzurpacija Picinog parka i gradnja zgrade Mtel-a vrše mimo zakona i da su tome "kumovale" određene političke strukture u vlasti Republike Srpske. Tvrdeći da je sve po zakonu, vlast je tada udarila na narod koji nije dobio ono što je tražio, jer se vlast oglušila na tvrdnje da je izgradnja poslovnog objekta na atraktivnoj lokaciji u centru Banje Luke, slučaj prepun mita i korupcije.
Protesti za "Picin park" 7. septembar 2012. foto:Vedran Ševčuk Alf
2018.
A onda se u Banjoj Luci desila Pravda za Davida i Davor Dragičević, koji je tražio pravednu istragu povodom smrti svog sina. Okupio se narod koji je bio uz njega i koji je osjećao njegovu patnju i bol. Zajedno su tražili da istina izađe na vidjelo, da sve bude po zakonu po kojem vlast i treba da radi. Obraćao se Dragičević nadležnima, ali odgovora nije bilo. Umjesto toga, vlast je rastjerala njega i narod. Davor Dragičević nije dobio ono što je tražio i zato je tvrdio da iza svega toga stoje mito i korupcija u najvišim krugovima vlasti. Od tada je vlast u Banjoj Luci onemogućila narodu da bude narod i da bude u pravu.
Protesti "Pravda za Davida" 2018.; foto: FB Pravda za Davida
2019-2020.
Današnja okupljanja su protiv uništavanja životne sredine, jer je ona jedina ostala narodu. U lokalnim zajednicama pojavile su se grupe građana, buneći se protiv izgradnje mini hidroelektrana koje grade nove generacije tajkuna nastalih na brzoj legalnoj zaradi raspodjelom javnog novca. Iako su takva reagovanja lokalnog karaktera, uspjeh postoji i širi se kao zaraza koja sabija skoro svaki oblik mita i korupcije u ovoj oblasti. Narod je negdje dobio ono što je tražio, jer vlast je čula ono što narod govori i vlast zna da je narod bira.
Protest lokalne zajednice protiv izgradnje MHE na rijeci Bjelavi; foto: Dragana Skenderija
U početku kada su političari trebali podršku naroda, ona nije izostala, jer zahtjevi su tada bili za dobrobit i korist građana. Borba protiv ratnog profiterstva, sive ekonomije i ilegalne trgovine aduti su na kojima su političari dobili poene u borbi za vlast ili prevlast. I čim su se učvrstili, zaboravili su kako su došli tu gdje su sada. Bilo da su bile ili su sada na vlasti, partije i njeni političari nisu slušali narod, kada je govorio da nešto ne valja i da nešto treba mijenjati i da je to put kojim ne treba ići. Vlast je uglavnom slušala i sluša tajkune.
Narod, političari, tajkuni, jedni bez drugih ne mogu i zna se desiti da žive u međusobnoj simbiozi, pa ipak, često, znaju ući u odnos u kome, umjesto da vlast služi građanima, građani služe vlasti u korist tajkuna. U tom začaranom krugu, između političara, birača i bogatih pojedinica, smjenjuju se izigrana povjerenja, pa tako nekad narod izgubi povjerenje u političare, onda tajkuni moraju mijenjati stranu ili se primiriti, a nekad, tajkuni poguraju političare da od naroda iskamče povjerenje. Utakmica koja se igra svake dvije godine, uvijek se završava skoro istim rezultatom. Pobjeda vlasti u korist naroda, za račun tajkuna.
Autor: Impuls
