Naglašavanjem self-a i potrebe za samoostvarenjem, autori smatraju da su sklonosti pojedinaca da djeluju u zajedničkom, društvenom interesu sve manje, dok se sve više ističe individualizam i samostalno postignuće.
Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća naovamo, društveni znanstvenici sve više upozoravaju na trend sve veće zaokupljenosti sobom kod mladih. Krajem osamdesetih godina, Emmons (1987) govori o tri dominantne struje gledanja na ovu pojavu. Prva struja naglašava kako društvo u cijelosti, pod utjecajem Freuda i popularnih psihologijskih pravaca poput humanizma, postaje sve narcisoidnije. Naglašavanjem self-a i potrebe za samoostvarenjem, autori smatraju da su sklonosti pojedinaca da djeluju u zajedničkom, društvenom interesu sve manje, dok se sve više ističe individualizam i samostalno postignuće.
Ovaj trend može se primijetiti i na grupnoj razini, pri čemu se pojave poput rasizma, seksizma i nacionalizma objašnjavaju narcizmom, u smislu poistovjećivanja s određenom političkom ili religijskom skupinom za koju osoba smatra da je vrednija od ostalih. Drugi trend pojavio se u socijalnoj psihologiji i istraživanjima atribucijskih pristranosti, kao što je hedonistička pristranost koju obilježava preuzimanje zasluga za pozitivne, a negiranje vlastite odgovornosti za negativne ishode, na način da se isti pripisuju vanjskim čimbenicima. Treći se trend vidi u kliničkim razmatranjima i psihoanalitičkim teorijama narcizma, poput onih od Kohuta ili Kernberga, koje su se usmjerile na pronalaženje razvojnih uzroka narcističnog poremećaja ličnosti.
U posljednjih nekoliko godina, interes javnosti za ovu osobinu ponovno se probudio uslijed istraživanja Jean Twenge i objavljivanja njezinih knjiga Generation Me (Ja generacija) i The Narcissism Epidemic (Epidemija narcizma) u kojima iznosi podatke koji ukazuju da je razina narcizma današnjih generacija mladih za 30% veća od prosjeka iste njihovih vršnjaka u sedamdesetima. No, etiketiranje današnjih mladih (rođenih u 80-tima i 90-tima) kao skupine opunomoćenih, egocentričnih „narcisa“ nije naišlo na jednoglasno odobravanje svih znanstvenika u ovom području. U svrhu boljeg razumijevanja narcizma kao osobine ličnosti općenito, potrebno je sagledati što sve obuhvaća, kako se manifestira te baca li njegov porast isključivo lošu sliku na današnje društvo.
Narcizam – što je to?
Riječ „narcizam“ korijene vuče iz grčke mitologije, odnosno priče o lijepom mladiću Narcisu koji je sustavno odbijao udvaranje nimfe te se naposljetku zaljubio u vlastiti odraz u jezeru i pretvorio u cvijet. U psihološkoj literaturi, pojam je prvi put spomenuo Havelock Ellis, te je njime opisao divljenje i seksualnu zaokupljenost sobom, da bi isti pojam kasnije došao do Freuda. Osim u psihološkom teoretiziranju, Freud je koristio narcizam da bi opisao kliničke fenomene poput skupa stavova usmjerenih prema samoljublju, divljenju i uveličavanju sebe; strahova povezanih uz gubitak samopoštovanja i ljubavi; obrambene orijentacije koja se temelji na megalomanstvu, idealizaciji, poricanju, i sl.; motivaciji temeljenoj na potrebi za ljubavlju i savršenstvom, i drugih. Narcistički poremećaj ličnosti prvi je opisao Kohut 1968., a uključen je u DSM-III priručnik 1980. godine.
No, što je s narcizmom kao osobinom ličnosti u ne-kliničkoj populaciji? Raskin i Hall (1979), služeći se opisom narcističkog poremećaja ličnosti iz već spomenutog DSM-III, sastavili su upitnik (NPI, Narcissistic personality inventory) koji mjeri izraženost ove osobine kod normalnih osoba. Pri tome su se vodili pretpostavkom da se samo ekstremni narcizam može svrstati u poremećaje ličnosti, dok se u ostatku populacije javljaju manje ili više izražena ponašanja koja podsjećaju na ovu dijagnozu, a nisu patološka po prirodi.
Neki od kriterija uključuju grandiozno viđenje vlastite važnosti i posebnosti, maštanje o velikim uspjesima, moći, ljepoti ili idealnoj ljubavi, ekshibicionizam ili stalno traženje pažnje i divljenja, osjećaj opunomoćenosti, odnosno očekivanje posebnih usluga od drugih, bez uzajamnosti te iskorištavanje drugih. Istraživanja su pokazala da se osobina „subkliničkog“ narcizma sastoji od četiri elementa: Vodstvo/Autoritet, Samo-zaokupljenost/Samo-divljenje, Superiornost/Arogancija i Eksploatacija/Opunomoćenost.
Samo se posljednji aspekt, koji se odnosi na osobe koje uživaju u manipulaciji i iskorištavanju drugih te očekuju od njih posebne usluge, pokazao povezanim s maladaptivnim ponašanjima i negativnim ishodima. Također treba primijetiti da su ova četiri elementa samo umjereno međusobno povezani te da postoje velike razlike u načinu na koji se narcizam može manifestirati. Drugi pogled na strukturu narcizma može se pronaći u radu Raskina i Terryja (1980), koji su analizom odgovora na NPI-u pronašli potporu za sedam sastavnica, koje su nazvali Autoritet, Ekshibicionizam, Superiornost, Taština, Eksploatacija, Opunomoćenost i Samodostatnost.
Jesu li osobe izraženog narcizma psihološki zdrave?
S obzirom na paniku koju su u javnosti izazvali rezultati Twengeove, jasno je da na narcizam mnogi gledaju kao na isključivo negativnu pojavu. Osim percepcije ovih osoba kao arogantnih, impulzivnih i površnih u međuljudskim odnosima, popularna je i teza da ispod krinke prenapuhanog samo-divljenja i grandiozne slike sebe skrivaju manjak samopoštovanja. Neki autori uzrok nastanka narcizma vide u odbacivanju od strane roditelja (psihoanalitičari poput Kohuta ili Kernberga), ili pak suprotno, sukladno teoriji socijalnog učenja, u roditeljima koji djecu pretjerano hvale, pružaju im previše pažnje te im stvaraju nerealistično pozitivnu sliku o sebi. Baumeister i Vohs otišli su toliko daleko da narcizam okarakteriziraju kao svojevrsnu ovisnost o poštovanju i divljenju. Jesu li narcisoidne osobe, dakle, psihološki zdrave i kako funkcioniraju u društvu?
Narcizam se u psihologiji smatra dijelom „mračne“ trijade ličnosti, zajedno s makijavelizmom (manipulativnošću) i subkliničkom psihopatijom (osobinom ličnosti koju pronalazimo u normalnoj populaciji, a koja obuhvaća impulzivnost i traženje uzbuđenja, kao i niske razine empatije i anksioznosti). Ove osobine zajedno karakteriziraju sklonosti prema samopromociji, emocionalno hladnom ponašanju prema drugima, impulzivnost i agresivnost. Osobe s izraženim narcizmom također imaju lošije dugotrajne odnose – u istraživanju Paulhusa (1998) u kojem su studenti sudjelovali u radionicama u trajanju od dva i pol sata, kolege su narcisoidne osobe opisivali kao manje ugodne, manje prilagođene te agresivnijeg nastupa.
Nadalje, visoka očekivanja koja si postavljaju te prenapuhana slika vlastitih sposobnosti mogu ih učiniti ranjivima, s obzirom na to da objektivne povratne informacije koje dobivaju od drugih ne mogu uvijek doseći razinu za koju smatraju da je zaslužena. Imaju kratkotrajnije romantične veze jer vide više poželjnih alternativa od onih s manje izraženim narcizmom te će se češće upuštati u flert i kada su već u vezi, a sukladno tomu, razina narcizma negativno je povezana s potrebom za intimnošću.
Zanimljivo je primijetiti da pri prvom upoznavanju često ostavljaju bolje dojmove – paradoksalno, ovaj rezultat posebice je primjenjiv na osobe visoko na skali Eksploatacije/Opunomoćenosti, koja je najbliže patološkom narcizmu, odnosno pokazala se maladaptivnom u prethodnim istraživanjima. Back i suradnici (2010) smatraju da divljenje koje narcisoidne osobe dobivaju putem ovakvih susreta služi kao poticaj za traženje sličnih situacija u kojima će ih drugi povoljno procjenjivati te sprečava ulaganje u dublje odnose. Razlog izrazito dobrom prvom dojmu koji ostavljaju pronašli su u tomu da su osobe izraženijeg narcizma češće bile uređene, pokazivale šarmantnije facijalne ekspresije, neverbalnim znakovima odavale samouvjerenost te se izražavale s više humora.
Koje su pozitivne strane narcizma i postoje li uopće?
Usprkos teorijama o skrivenom manjku samopoštovanja, istraživanja nisu uspjela dokazati ovu pretpostavku. Dapače, narcizam je sustavno pozitivno povezan sa samopoštovanjem, subjektivnim osjećajem psihološke dobrobiti i ekstraverzijom, kao i negativno povezan s neuroticizmom iz Big Five modela te depresijom i usamljenošću. Čak i kada su korištene implicitne (indirektne) mjere samopoštovanja, narcizam je bio povezan s višim samopoštovanjem, no treba napomenuti da je razina povezanosti ovisila o riječima koje su korištene.
Naime, čini se da ove osobe svoje samopoštovanje više temelje na dimenziji djelotvornosti, a manje na dimenziji zajedništva te ih stoga percepcije drugih kao arogantnih pretjerano ne pogađaju, ukoliko smatraju da ih se ujedno doživljava i sposobnima ili superiornima. Osim toga, novija istraživanja ukazala su na povezanost narcizma s boljim odlučivanjem, odnosno objektivnijim sagledavanjem problema. Sedikides i suradnici (2004) zaključuju da narcisoidne osobe uistinu mogu biti i često jesu psihološki zdrave, neovisno o raširenom vjerovanju da narcizam vodi nezadovoljstvu i unutarnjoj patnji.
Rodne, dobne i kulturalne razlike: postoji li „ja“ generacija?
Iako je Twenge stekla veliku popularnost svojim istraživanjima, s istom često dolaze i oštre kritike. Jedan od protivnika prozivanja mlađih generacija kao izrazito narcisoidnih jest J.J. Arnett, u psihologiji poznat po konceptu „odraslosti u nastajanju“, koji je većinu svoje karijere proveo istražujući adolescente. Arnett smatra da NPI kao instrument mjeri samopoštovanje i samopouzdanje u većoj mjeri no narcizam te također proziva Twenge zbog korištenja pretežito studentskih uzoraka, za koje napominje da nisu reprezentativni kada se radi o cjelokupnoj populaciji. Drugi autori nisu pronašli značajne razlike u razini samopoštovanja kod srednjoškolaca od sedamdesetih do danas. Moguće je da ovakve razlike u tumačenju podataka proizlaze iz drugačijeg pogleda na ovu osobinu – dok Twenge vidi izjave koje ukazuju na asertivnost ili odlučnost kao pokazatelje narcizma, Arnett ih smatra normalnima i poželjnima kod mladih.
Veliko međukulturalno istraživanje individualnih razlika u narcizmu iz 2003. godine pružilo je sveobuhvatnu sliku trendova vezanih uz narcizam. Sukladno prethodnim studijama, muškarci su imali značajno više rezultate od žena. U individualističkim kulturama, kao što je ona SAD-a, dobivene su značajno više grupne razine narcizma, nego u više kolektivističkim kulturama, poput Azije i Bliskog Istoka. Autori su također pokazali postojanje dobnih razlika, u smjeru da je razina narcizma bila niža kod starijih ispitanika.
No, ponudili su još nekoliko objašnjenja ovakvog trenda koji se ne odnose samo na društvene promjene, odnosno utjecaj kohorte (generacije). Na primjer, smatraju da je moguće da do nižih rezultata starijih osoba dolazi zbog tzv. „burn-outa“, poremećaja poznatog u kliničkoj psihologiji, koji karakterizira smanjivanje intenziteta simptoma s godinama, a koje je vidljivo kod poremećaja ličnosti te stoga potencijalno može djelovati i na određena ponašanja povezana s narcizmom. Nadalje, još jedno objašnjenje vide u iskustvima neuspjeha koja se skupljaju s vremenom i uklapaju u sliku o sebi. Na taj način dolazi do objektivnijeg viđenja vlastitih sposobnosti u kasnijoj dobi, za što autori smatraju da može dovesti i do smanjenja razine narcizma.
Mia Karabegović/Istraži me