Bugarska vlada i britansko-nizozemska naftna kompanija Royal Dutch Shell potpisale su jučer sporazum o koncesiji na eksploataciju nafte i plina u dijelu pomorske ekonomske zone u Crnom moru.
Bugarska vlada i britansko-nizozemska naftna kompanija Royal Dutch Shell potpisale su jučer sporazum o koncesiji na eksploataciju nafte i plina u dijelu pomorske ekonomske zone u Crnom moru. Do potpisivanja je došlo nakon što je kompanija prošle godine pobijedila na natječaju koji je ponudio pravo na petogodišnju koncesiju uz mogućnost produžetka na devet godina. Resorna ministrica Temenužka Petkova i premijer Bojko Borisov sporazum su pohvalili kao veliki korak prema “energetskoj diverzifikaciji”, odnosno budućem smanjenju uvoza nafte iz Rusije, na čemu osobito od početka ukrajinske krize snažno inzistira Europska unija. Riječ je o drugoj takvoj koncesiji, nakon što je 2012. godine pravo bušenja nafte u drugom dijelu podmorja dobio konzorcij francuskog Totala, austrijskog OMV-a i španjolskog Repsola.
No unatoč velikom entuzijazmu, postoje ozbiljne skepse oko ostvarenja bugarskih pomorskih naftnih ambicija. Naime, zbog niske cijene nafte i upitne profitabilnosti, ni prva koncesija – četiri godine nakon dodjele – još nije realizirana. Slično je i s planovima dopreme plina iz Azerbajdžana i Turkmenistana čija se realizacija, koja je još uvijek vrlo upitna, očekuje najranije 2019. godine do kada su lako moguće dramatične promjene u geopolitičkim pozicioniranjima. Posljednjih su mjeseci oba ključna argumenta za istraživanja podmorskih resursa nafte i plina dovedena u pitanje: koncesionari su, uplašeni padom cijene nafte, postali znatno oprezniji, a s postepenom normalizacijom odnosa Zapada i Rusije, komplicirani i skupi projekti zaobilaženja ruskih fosilnih goriva mogli bi također biti ponovno promišljeni.
Talijanski uzor
Osobito stoga što, uz upitne koristi, eksploatacija podmorja nosi i brojne rizike, pogotovo za zemlje čije su ekonomije u velikoj mjeri ovisne o ljetnom turizmu, poput Hrvatske i Crne Gore. Projekt tridesetogodišnje koncesije na polje svega 30 kilometara od crnogorske obale izazvalo je brojne kritike među tamošnjim ekološkim organizacijama. Njih je međutim u nedavnom intervjuu pokušao umiriti predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja Žarko Radulović, objašnjavajući kako će se u slučaju katastrofe problem (zbog morskih struja) manifestirati prije svega u Hrvatskoj, a ne na crnogorskoj obali, te kako pomorska eksploatacija nafte i plina u Italiji nije ugrozila tamošnji turizam. Pri tom je dakako propustio spomenuti kako talijanski turizam, za razliku od crnogorskog, ne ovisi o svega 150km obale.
Propustio je također spomenuti i kako slični planovi eksploatacije podmorja postoje u susjednoj Albaniji, pa bi se njegovo elegantno rješenje “izvoza” moguće katastrofe u susjednu zemlju, zbog istih morskih struja, moglo pokazati dvosjeklim mačem. Naposljetku, Radulovićeva usporedba s Italijom zanimljiva je iz još jednog aspekta: tamošnji je Ustavni sud, naime, nedavno proglasio legalnim najavljeni referendum o trajanju koncesija na eksploataciju nafte u podmorju, koji bi se trebao odnositi i na postojeće bušotine. Nakon godina iscrpljujućih borbi lokalnih zajednica protiv bušotina, građani će vjerojatno dobiti priliku da otkažu nepovoljne sporazume. Crnogorska vlada pak očekivano odbacuje svaku mogućnost referenduma o eksploataciji podmorja koji traže lokalna udruženja.
