Posao i rad nije baš jedno te isto. Posao znači da je radniku redovno plaćeno penziono, socijalno, da ima određeno radno vrijeme, da ima slobodne dane, godišnje odmore, praznike i zarađenu platu. Jednog dana, zahvaljujući svemu tome, zarađenu penziju.
Autor: Impuls
Veoma često u BiH mogu se pročitati tekstovi u nekim medijima kako kod nas ima posla, ali narod neće da radi. Tema su sezonski poslovi na poljoprivrednim plantažama.
Nedavni tekst o branju jagoda i malina je još jedan u nizu istih. U takvim tekstovima se govori o isplatama i do 1000 KM mjesečno, plaćenim obrocima, prevozu itd., ali i nemogućnošću pronalaska radne snage. Priča se ne završava tu, kao što bi mogla da se završi u vidu da to bude poziv ljudima koji mogu i žele da zarade, već se odvuče u potpuno drugom pravcu.
Uglavnom se krivica zbog nedostatka radne snage na plantažama „svali“ na nezaposlen narod, koji se etiketira kao lijen, nezainteresovan itd.. Da naš narod i te kako radi i da nije lijen, dokaz su decenje rada ljudi sa naših prostora u inostranstvu. Stereotipno ćemo za primjer uzeti Njemačku pa reći kako „Švabo“ upregne svakog da radi, pa tako i naše ljude, ali znate šta „Švabo“ uradi drugačije od poslodavaca u BiH, „Švabo“ zarađeno vrijednuje i plati. Kod „Švabe“ radnik se osjeća onako kako treba da se osjeća – osjeća da vrijedi, (nećemo tvrditi da i u Njemačkoj, ili negdje drugdje u inostranstvu, nema eksploatacije radnika, ali u većini je uređen položaj radnika). Tako da su sve priče o neradu samo puki izgovori za nesposobnu državu, koja i nije država već se igra da jeste.
Prije dvije godine čitajući kolumnu jednog banjalučkog medija na istu temu, zapazila sam naslov koji je otprilike glasio „Ima posla, neće da rade“. Odmah da razjasnimo jednu stvar, posao i rad nije baš jedno te isto. Posao znači da je radniku redovno plaćeno penziono, socijalno, da ima određeno radno vrijeme, da ima slobodne dane, godišnje odmore, praznike i zarađenu platu. Jednog dana, zahvaljujući svemu tome, zarađenu penziju.
Ti mediji se pozivaju uglavnom na iste izjave ljudi koji tobože kukaju, a biraju posao, tako da prema njima par dana berbe malina dođe kao premija za doktora nauka sa biroa. Rad za nadnicu na plantažama u normalno uređenim državama većinom obavljaju studenti za džeparac, školarci tokom ljetnih praznika i sl.
U cijeloj priči najviše iznenađuju neki mediji. Razumljivo je da će vladajući političari optuživati narod da neće da radi da bi sakrili svoju nesposobnost za vođenje države koja ima stanovnika kao malo veći kvart neke od svjetskih metropola, ali kada mediji tako izvještavaju, onda u javnosti kreiraju potpuno pogrešnu sliku o ovom problemu.
Bombastični naslovi su tu da se još više maltretiraju ljudi koji su svakako psihički torturisani godinama, koji imaju osjećaj niže vrijednosti jer im se njihovo siromaštvo, nastalo usljed pljačke i korupcije pojedinaca koji su bili ili su još uvijek na vlasti, nabija na nos konstantno ih karakterišući kao neradnike. Tu se potom javi i neki vrli poslodavac – privatnik (ovdje se ne misli samo na vlasnike plantaža, već inače na privatne poslodavce iz bilo koje branše), koji se uzme za primjer kao jedan od „onih koji dobro plaćaju, a ne mogu naći radnika“ , a zapravo je kroz par godina zaradio bogatstvo preko leđa radnika kojima su uplaćivane minimalne plate, pa samim tim i minimalni doprinosi, plus 100 – 200 KM „na ruke“. Takvi poslodavci su svoje bogatstvo zaradili i čestim neprijavljivanjem radnika, neplaćenim prekovremenim radom, bolovanjima, ili različitim oblicima diskriminacije kao što je npr. otpuštanje trudnica.
Iako je sezonska zarada na plantažama dobra za rješavanje nekih od potreba, sezonski rad na plantažama nije rješenje pitanja stalnog zaposlenja, zbog čega se narod s pravom i buni kada govori da nema posla.
Piše: Jelena Jevđenić