Kao i procedura njegova donošenja, novi Zakon o koncesijama isključuje zainteresiranu javnost iz odlučivanja o raspolaganju općim dobrom.
Piše: Lujo Parežanin
Kada je riječ o raskoraku između količine dnevnopolitičke drame koju neka “kriza” proizvodi i realne važnosti koju je moguće rekonstruirati iz medijskoga izvještavanja o njoj, teško da išta može konkurirati arbitraži u graničnom sporu između Hrvatske i Slovenije. Implikacije te Arbitraže – koja je, zbog medijskog pumpanja, nesumnjivo oštrih diplomatskih nota, hrabrih saborskih odluka i odlučnih državničkih izjava, gotovo pa postala samostalni entitet – vrlo su nejasne, bar kada je riječ o realnim posljedicama po kvalitetu života u RH ili Sloveniji. Pa ipak, taj se teritorijalni prijepor pokazuje kao solidno crpilište nacionalnih poena na kojem se ovdašnji poluperiferni lakeji i dalje uspješno prenemažu u svojstvu zaštitnika naše samostalnosti i suvereniteta.
Međutim, da se naša nacionalna buržoazija po tom pitanju nalazi u paradoksu postalo je bolno razvidnim već sljedećega dana. Nakon što su po svim medijima odašiljali namrštenu odlučnost oko zaštite državnog teritorija, vladajući su usvojili vrlo sporni Prijedlog Zakona o koncesijama te ratificirali Sveobuhvatni gospodarski i trgovinski sporazum između EU-a i Kanade (CETA-u) – dva dokumenta koji, prema njegovim kritičarima, prepuštaju opća i javna dobra poduzetničkim i korporativnim interesima, osobito onim međunarodnim, uz izrazit naglasak na turistički interesantne lokacije, odnosno pomorsko dobro.
Koliko ovdašnje elite opterećuje mišljenje zainteresirane javnosti bilo je očito iz još jednog ciničnog odnosa prema proceduri: nakon odgode glasanja nakon drugog čitanja, pozive da Zakon pošalju u treće čitanje i ponovljenu javnu raspravu vladajući ne samo da su ignorirali, nego su ga nenajavljeno stavili na glasanje u petak, 30. lipnja, onemogućivši time svaki usmjereniji pritisak suprotstavljenih inicijativa i udruga.
Dan prije te bezočne saborske podvale – točno u vrijeme objave ishoda arbitraže – u prostorijama Hrvatskog novinarskog društva održavala stručna rasprava o Zakonu pod nazivom Zaštita javnih dobara i javnog interesa u sustavu koncesija – što sve treba osigurati Zakonom o koncesijama. Raspravu su organizirali Centar za mirovne studije, inicijativa Pokret otoka i Hrvatski pravni centar, uz sudjelovanje HPC-ove Inge Perko Šeparović, sveučilišne profesorice javnog menadžmenta u mirovini, dr. sc. Nenada Starca s Ekonomskog instituta Zagreb, Bojane Genov iz lošinjske inicijative Čovjek po mjeri otoka te Gabrijele Medunić Orlićiz splitske Udruge Sunce.
Nitko od političkih dionika uključenih u odlučivanje o Zakonu nije se, dakako, pojavio na raspravi na kojoj je, međutim, predstavljen niz upozoravajućih uvida u njegovu logiku i dalekosežne posljedice njegovih odredbi. Gospodin Starc je tako napomenuo da je predloženim pravnim okvirom preskočen prvi, najlogičniji korak – izrada programa kojima bi bilo definirano što se daje u koncesiju, što ne, uz prateće iscrpne analize. Prema novom Zakonu, smatra, davatelj može raspisati natječaj za koncesiju nad čime god želi, kad god želi. Čak i kada bi u tim uvjetima bila omogućena participacija lokalnog stanovništva, upozorava, bila bi riječ o ex-post participaciji kojoj nije dano da odlučuje smije li uopće neka koncesija biti dodijeljena.
Upravo je pitanje sudjelovanja lokalne zajednice jedno od ključnih u ovom slučaju, kao što su istaknuli i svi sudionici rasprave, podsjećajući da su uključene inicijative tražile od vladajućih da se novim zakonom ono osigura. Međutim, iako se amandmanima na članak 14. Prijedloga Zakona, koji donosi opće odredbe vezane za pripremne radnje za davanje koncesije, među te radnje nastojalo uvrstiti obavezno savjetovanje sa zainteresiranom javnošću, ti amandmani, unatoč njihovoj evidentnoj suvislosti, nisu usvojeni sljedeći dan.
Drugi izuzetno važan kompleks problema tiče se založnog prava, čija regulacija utječe na dva ključna momenta: filtriranje potencijalnih koncesionara i prijenos koncesije, na što su upozoravali i sudionici rasprave, ali i zainteresirane inicijative u svojim medijskim objavama. Nedostatnim ograničavanjem mogućnosti osnivanja založnog prava, osobito u pogledu minimalnog roka u kojem se koncesija može založiti, kao i nepostojanjem operativnih i financijskih kriterija za prijavitelje, omogućuje se da koncesionarima postanu lošestojeći prijavitelji sumnjivih kapaciteta, koji potom trenutno mogu založiti koncesiju kako bi od banke dobili sredstva za njezinu realizaciju!
O koliko se nastranom okviru radi evidentno je već i na ovoj razini, no njome se nipošto ne iscrpljuju svi problemi koji proizlaze iz mogućnosti osnivanja založnog prava. Članci 66 i 67, koji uređuju prijenos ugovora o koncesiji i založno pravo, predviđaju mogućnost da banka u slučaju neispunjavanja financijskih obaveza od strane koncesionara prema vlastitom nahođenju prenese ugovor na treću osobu, pod nepreciznim uvjetom da ispunjava natječajne propozicije. Ovo, dakako, multinacionalnim bankama zadržava poziciju teško nadziranih potencijalnih upravljača koncesijama, a time i direktnih upravljača sudbinama općih dobara.
Nije to jedini dio novog Zakona koji na upitan, vrlo netransparentan način prepušta odlučivanje nad koncesijama trećim stranama. Štoviše, kao da je Zakon upravo obilježen takvim mehanizmima, pridajući dodatnu težinu sumnjama njegovih kritičara u predlagateljeve namjere. Dok je, primjerice, založno pravo bilo dijelom prethodne inačice ZK-a, novost ove je uvođenje pojma restrukturiranja, kao što uočava profesor upravnog prava Frano Staničić, misleći pritom na 3. stavak članka 63 i 4. stavak članka 66, koji se tiču izmjena i prenošenja ugovora o koncesiji.
Prvi, naime, određuje da “promjena koncesionara, cjelovita ili djelomična, nije bitna izmjena ugovora o koncesiji ako nastaje kao posljedica korporativnog restrukturiranja koncesionara, dok god to ne predstavlja druge bitne izmjene ugovora o koncesiji i nije izvršeno u cilju izbjegavanja primjene ovoga Zakona”. Uzevši u obzir da je riječ o iznimci od stavka 1 članka 63, koji propisuje da svaka bitna izmjena ugovora kao posljedicu ima pokretanje novog postupka davanja koncesije i sklapanje novog ugovora, otvara se sivo područje pogodovanja korporativnim interesima, uz osobito povoljan tajming po, primjerice, Agrokor i Jamnicu kao ozbiljnog koncesionara nad neprocjenjivim izvorima vode.
Upravo to uočavaju i Staničić i Pokret otoka, a iz inicijative kao posebno problematičan ističu spomenuti dio članka 66 koji dozvoljava da se prijenos ugovora dogodi “u slučajevima koji su povezani sa stjecanjem vlasništva nad koncesionarom nakon provedbe postupka restrukturiranja, a kroz postupke spajanja postojećeg koncesionara s budućim koncesionarom ili drugih oblika stjecanja vlasništva koji proistječu iz provedenog postupka restrukturiranja”. Sumirajući pak utjecaj ovih odredaba na tumačenje i učinke drugih propisa, Staničić napominje da bi se one mogle odnositi na Zakon o postupku izvanredne uprave, poznatiji u novinarskom žargonu i kao Lex Agrokor.
Već je i iz ovih detalja vezanih za novi Zakon o koncesijama potpuno razvidno da je on duboko obilježen proceduralnim nejasnoćama i regulatornim sivim zonama – od njegova donošenja do svih sadržajnih elemenata. Uz takvu strukturalnu netransparentnost uistinu je jasno da se njegova bit nalazi u pogodovanju kapitalu nauštrb zaštite općeg dobra, ostavljajući pritom dovoljno prostora za svačiju zabavu: od lokalnih “poduzetnika” koji će se putem dvojbenih kredita i založenih koncesija u stilu privatizacijskih prevara domoći ključnih resursa, pritom često protuzakonito prisvajajući pomorska dobra i nekontrolirano naplaćujući pristup, preko banaka koje će se okoristiti neumitnim neuspjesima takvih “projekata”, pa do vrlo konkretnih pogodovanja “tvrtkama od strateškog interesa”.
Pitanje političkog suprotstavljanja ovim procesima, međutim, teško da se može svesti na pozivanje na poštivanje procedure i povećanje transparentnosti, a osobito na poštivanje EU direktiva. U tom smislu, napomena gospodina Starca na stručnoj raspravi da nijednog od navedenih problema ne bi bilo da se naprosto poštuju svi propisi i protokoli zvuči prije kao vrlo apstraktna, distancirana dosjetka, nego li kao politička pozicija. Valjalo bi se ponajprije zapitati zašto se oni sistemski ne poštuju – što je to u našem međunarodnom političkom i ekonomskom položaju, u strukturi naše ekonomije i njezinim uvjetima, u njezinu oslanjanju na turizam, kao i povijesti i uzrocima toga oslanjanja, što prepušta pomorsko dobro kapitalu.
U međuvremenu se, upravo u Unijinoj režiji, zemljama-članicama nameću još dramatičnije asimetrije u odnosu spram multinacionalnih giganata. Ratificirana CETA, prema njenim kritičarima, otvara mogućnost tužbi kanadskih korporacija protiv bilo koje članice u slučaju da na neki način pokuša ograničiti njihovo ostvarivanje profita. Kao što je upozorio jedan od posjetitelja stručne rasprave, riječ je o sporazumu koji utječe na daleko veće poslove, pa i one koncesijske, od onih o kojima je ovdje bilo riječi, navodeći mogućnost dolaska naftnih kompanija koje će CETA potom štititi od od korištenja po njegovu sudu izrazito štetnih metoda izvlačenja nafte, poput ozloglašenog frackinga.
Ovakav razvoj događaja vrlo plastično prikazuje poziciju zaštitnika naših nacionalnih interesa – ona se otprilike iscrpljuje u komičnoj ozbiljnosti oko jednog nejasnog natezanja granicama, dok ključni resursi bivaju poslušno prepuštenima kapitalu na nekontrolirano korištenje po naredbi euroameričkih centara. Dok se, nažalost, na nacionalnoj razini još ne nazire dovoljno snažan politički faktor koji bi mogao zamijeniti tu njihovu strukturalnu nemoć, kao dobra osnova za lokalno suprotstavljanje njenim posljedicama mogle bi se pokazati inicijative okupljene u Pokret otoka. Ionako neumitan, prolazak ovog štetnog Zakona tako bi mogao imati i neke neplanirane, pozitivne mobilizacijske odjeke.