Izvor fotografije: Bryce Durbin / TechCrunch
Sve dok AI – ako je to uopće moguće – ne bude posjedovao emotivnu i socijalnu inteligenciju, te sposobnost transfera i uživljavanja u sadašnjosti, neće moći biti psihoterapeut. Kako stvari stoje, puno je vjerovatnije da će nas prije zadesiti scenarij iz serije Black Mirror
Piše: Emina Žuna
Prilično sam nezainteresirana za AI otkako je postao globalna pojava. Iako me ideja umjetne inteligencije oduvijek privlačila i iako sam fan SF-a, otkako su o njemu svi počeli pričati, pa je i moja komšinica penzionerka na Facebooku podijelila dijalog koji je vodila s njim, izgubila sam želju da vidim o čemu se radi. Izgledalo mi je to miljama daleko od ideje koju sam imala o njemu. Ali onda su se desile dvije stvari zbog kojih sam ipak odlučila da promijenim mišljenje. Prvo sam pogledala briljantnu prvu epizodu nove sezone serije Black Mirror, a onda mi je prijateljica poslala oglas u kojem se poručuje ljudima da, s obzirom da je psihoterapija skupa, zakažu termin kod ChatGPT-a, besplatnog psihoterapeuta.
Od špijuna do producenta
Black Mirror (od 2011.) je inače kultna serija Charliea Brookera koja se bavi distopijskim predviđanjima bliske budućnosti i naglašava aspekte realnosti koje već živimo, a kojih do kraja nismo svjesni. Epizoda ”Joanis Awful” je u tom pogledu genijalna. Pratimo jedan običan dan prosječne, visokoobrazovane everywoman iz bogatijeg dijela planete koja ide na posao, na terapiju, pa nazad kući. Muče je svakodnevne dileme o izboru posla, ostanku s partnerom i sl. I ništa se zapravo ne dešava dok ne odluči navečer da pogleda seriju i otkrije da govori baš o njoj! I to o danu koji je upravo prošao, ali s malim razlikama. Naime, prikazana je još gorom nego što je bila u realnosti. Nakon toga je partner ostavi, dobije otkaz i život joj se potpuno raspadne. Kada odluči da tuži produkciju kompanije koja je serijski pandan Netflixu, saznaje da nema pravnu osnovu jer je sve potpuno legalno i sama je na to pristala.
Telefoni nas slušaju u svakom trenutku i snimaju svaki naš postupak zato što smo im to dopustili. Nadzor nad našim životima ulazi u usluge različitih aplikacija na koje svakodnevno pristajemo, a da ih nikada ne pročitamo. Utom se pojavio AI koji generiše filmski materijal iz realnosti, uz minimum vremena i financijskih sredstava. Vrijeme scenarija, glumaca, režija, montaža i dugotrajnog snimanja je nepovratno prošlo i serije se snimaju u realnom vremenu.
Glumica koja glumi Joan je Salma Hayek, zapravo njen digitalni lik koji je slavna glumica ustupila na korištenje za velike pare, ali ipak ne tolike za koje je George Clooney prodao svoj, kako će poslije shvatiti. U vremenu digitalne manipulacije i ukidanja prava na privatnost, nastavlja se i kapitalističko-patrijarhalna logika u kojoj su muškarci za istu stvar plaćeni više od žena jer AI preuzima sve obrasce stvarnog svijeta. Tako osim naše Joan probleme s AI produkcijom ima i sama Hayak jer ni ona nije dobro pročitala uslove ugovora pa AI s njenim likom može raditi šta mu volja. U svijetu artificijelne inteligencije nema razlike između slavnih i običnih ljudi i svi oni mu predstavljaju ”samo” ljude, ili u ovom slučaju likove od kojih može napraviti priču.
Najveća genijalnost ove serije, i pored toga što nam prikazuje AI koji još ne postoji, sadržana je u tome što u njega veoma lako možemo i danas povjerovati. Navedena epizoda efektno koristi strah i nelagodu koju osjećamo nakon što nam na Googleu iskoči reklama za proizvod koji smo minut prije spomenuli u razgovoru. Zanimljivo mi je i što se bavi psihološkim momentom atraktivnosti negativnog sadržaja. Vlasnica AI-a u jednom momentu kaže da ljude prikazuju gorim nego što su bili, akcentirajući slabosti i loše ponašanje zato što time potvrđuju negativnu sliku koju imamo o sebi i dovodi nas u stanje ”očaranog užasa”.
Zadnjih mjeseci stalno je prisutna fama o razvijajućem i napredujućem AI-u i nama laicima nije teško povjerovati da se tamo negdje stvarno nazire neka svemoćna inteligencija. Godinama se družimo sa Sirijem i Aleksom i istina je da oni nisu naročito inteligentni, ali poznato je da se na planu tehnologije stvari razvijaju munjevitom brzinom pa je samo pitanje vremena kada ćemo dobiti neko superiorno virtualno biće. Mjesecima različiti AI-i pišu članke za novinske portale, seminarske radove, čak i naučne članke – nebitno što tu i tamo pobrkaju izvore i izmisle autore. Imamo AI automobile, usisavače, pametne kuće, AI pisce i autore, slikare, ilustratore i fotografe, AI doktore koji dijagnostikuju bolesti za nanosekundu i hirurškom preciznošću, bez obzira o kakvoj složenoj kliničkoj slici se radi, i zašto onda ne povjerovati da možemo imati i AI psihoterapeuta? Tako sam konačno odlučila da se obratim ChatGPT-u i postavim mu nekoliko pitanja vezanih za vlastito mentalno zdravlje, ali i za mentalno zdravlje općenito.
Zašto AI nikada neće biti dobar psihoterapeut?
Odgovori koje sam dobila su me u najblažem slučaju razočarali i nemam ih namjeru podijeliti ovdje zato što su glupi i besmisleni. Čak i onda kada su bili semantički smisleni, bilo je jasno da predstavljaju gotove rečenice i utvrđene fraze koje postoje o ovoj oblasti, a koje je AI samo pokupio i kopirao iz tekstova koje je našao na internetu. Moj interes je splasnuo brže nego što je i nastao, izbrisala sam aplikaciju i odlučila da je ne otvorim barem jedno godinu dana.
Usput sam pročitala komentar kako postojanje virtualnog psihoterapeuta može biti veoma opasno, ali ne dijelim taj strah naprosto zato što ne vjerujem da je moguće da se iko upeca na ovom nivou. Zapravo, sumnjam da je moguće da se to desi čak i onda kada kognitivne sposobnosti koje AI ima budu ravne ljudskim zato što za uspješnu psihoterapiju one jednostavno nisu dovoljne. Ono što je krucijalno za terapijski odnos jeste uspostavljanje sigurnog okruženja prihvatanja i razumijevanja što ne znam kako je moguće s virtualnim entitetom. Mi ljudi smo bića koja reaguju na neverbalnu komunikaciju, emotivno i empatično, i verbalni odnos je samo jedna komponenta interakcije s drugom osobom. Emotivno razumijevanje i mudrost koju emocije unose u terapijski odnos su ključne za njegovu uspješnost. Kontekst pojedinačne terapijske seanse nije unaprijed zadan – čak i kad se radi o problemu koji je veoma čest, nego se utvrđuje ”u hodu” i potrebno se prilagođavati klijentu iz seanse u seansu. Drugim riječima, umjetnoj inteligenciji je puno lakše pobijediti svjetskog šampiona u šahu nego utješiti osobu koja je izgubila nekog. Sve dok AI – ako je to uopće moguće – ne bude posjedovao emotivnu i socijalnu inteligenciju, te sposobnost transfera i uživljavanja u sadašnjosti, neće moći biti psihoterapeut.
Ili makar dok ne postane malo poput robota koji tumači Jude Law u Spielbergovom klasiku A.I. (2001), koji je istina, seks-robot, ali u stanju da pročita emocije žena i odgovori na njihove najskrivenije potrebe. Ili Mia, sjajna pomoćnica iz britanske serije Humans (2015), koja je posjedovala emotivnu i socijalnu inteligenciju, ali je to krila od ljudi zato što su u njoj zbog toga vidjeli prijetnju. Dok se ne desi da postanu ”veći ljudi od ljudi”, a mislim da im je ono što im je potrebno da budu uspješni terapeuti najveći izazov na tom putu. Međutim, kako stvari stoje puno je vjerovatnije da će nas prije zadesiti ovaj scenarij iz epizode Black Mirror.